Sve dok ima razvoja i kreativnog pomaka u redateljskom i suradničkom smislu, meni je dobro. Čim krene igra na sigurno, figa u džepu, gubim interes. U našoj maloj državi postoji koncentracija beskrajno talentiranih ljudi, siromaštvo nas je potaknulo na maksimalnu kreaciju i snalažljivost", riječi su Zdravke Ivandije Kirigin, trenutačno najtraženije mlade kostimografkinje i scenografkinje na domaćoj kazališnoj sceni, čija je strast maksimalno pomicanje granica kako vlastitog kreativnog procesa, tako i cijelog tima s kojim surađuje.
Iza nje su izvrsne kritike za kostimografiju i scenografiju predstave "Grižula" u režiji Petre Hrašćanec i Saše Božića na Dubrovačkim ljetnim igrama. Pred njom je praizvedba predstave "Ništa novo" mladog dramskog pisca Luke Vlašića u režiji Hrvoja Korbara u Varaždinskom HNK, premijera predstave "Čorba od komarca" u režiji Darija Harjačeka, plesne predstave autorica Petre Hrašćanec i Larise Lipovac te suradnja sa ZPA koji je ugostio koreografkinju Roser Lopez Espinosa. Niz se nastavlja novom produkcijom Bobe Jelčića u Satiričkom kazalištu Kerempuh uz premijere mladih autora Romana Nikolića u Varaždinu i Ivana Penovića u Zagrebačkom kazalištu mladih.
"Ne osjećam se prirodno u izloženosti", prva je Zdravkina reakcija na prijedlog razgovora. Privatno neoborivo samozatajna i tajanstvena, profesionalno je priznata i prepoznata na međunarodnoj razini, a njezin izniman talent već se duboko utkao u pore kazališnog svijeta. Sve je počelo s rozaplavom šivaćom mašinom koju je kao mala dobila na dar i tad su, pristigle direktno iz središta njezine mašte, počele nastajati vrlo konkretne stvari. Dok su se druga djeca igrala lutkama, Zdravku je zanimalo što lutkama može sašiti.
"Kreiranje je oduvijek bilo prisutno, bio je moja osobna igra, to stvaranje nečeg od kutijica ili šivanje nečeg od kuhinjskih krpa. Teta me naučila šivati s četiri godine i otada me isključivo fascinirala ideja kako napraviti haljinu ili hlače. Slagala sam kockice, igračke koje sam posjedovala lijepila sam po zidu i stvarala strukture. Kod mene nikad nije bila varijanta 'ja želim samo šivati' ili 'ja želim samo crtati' ili 'želim samo nešto graditi', željela sam sve, izgraditi cijeli svijet u svom balonu kreative", prisjetila se umjetnica početka svoje "karijere". I onda se to stvaranje organski pretočilo u poziv. Kao dijete generacije MTV-a fascinirala ju je glazba i vizualna pompa videospotova. Tu se negdje počeo smisleno graditi njezin bogati unutrašnji svijet koji danas gledamo na pozornicama. No, pravog plana nije bilo.
"Sjećam se da sam u prvom razredu osnovne škole dobila zadatak na temu 'Kako se vidiš u budućnosti?' Svi su željeli biti glumci, pjevači, frizeri, učitelji... Ja sam nacrtala štafelaj. Nisam znala što je to, samo sam ga povezivala s umjetnošću, znala sam da slikari na njemu nešto stvaraju. I ja sam htjela stvarati nešto svoje."
Upisivanje kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti bio je organski korak, a traženje odgovora na pitanje "kamo umjetnost može izaći izvan štafelaja, izvan skulpture" dovelo ju je na kazališnu scenu.
"Shvatila sam da je procedura Likovne akademije - 'ti si zatvoren i stvaraš', a meni je jako nedostajala komunikacija. Kontakt s ljudima. Otišla sam u kazalište Mala scena i tamo radila baš sve. Izrađivala rekvizite, farbala scenu, skupljala materijale, brinula o kostimima. Naučila sam neizmjerno puno i zaljubila se, bila je to umjetnička inicijacija." Ozbiljna karijera započela je s kolegama s faksa koji su se bavili suvremenim plesom. Svi su bili na samom početku i nitko nije imao budžeta, pa je Zdravka počela šivati kostime. Smijemo se dok nam prepričava kako je to izgledalo: "Rasporiš svoje hlače, rasporiš svoju majicu, sašiješ, obučeš, sve pukne… Nisam imala mentora koji bi mi pokazao kako, nego je doista sve bilo kako izađe iz ruku."
I tako je ova osebujna kiparica kroz suvremeni ples i suradnju s koreografima poput Larise Lipovac, Ksenije Zec i Saše Božića ušla u orbitu kostimografije. To je za nju značilo naučiti ozbiljno šivati i krojiti, proučiti povijest kostima, razmišljati što je zapravo dramaturgija kostima. Nakon nekoliko godina rada u dramskim i plesnim predstavama, u jednom je razgovoru sasvim spontano iznijela ideju oko scenografije - i odmah dobila priliku da je i realizira. Danas joj je potpuno prirodno raditi i jedno i drugo, ispričati zaokruženi likovni jezik predstave. Privlači je sve što je staro, mjesta na kojima se može pronaći nešto posebno, nešto što se ne može napraviti, nešto od materijala koji se više ne proizvode.
Odlazak na zagrebački Hrelić njezin je mjesečni ritual. Dok boravi u gradovima Europe uvijek obilazi sajmove i vraća se s dodatnim koferom, primjerice neobičnih satova koje bi mogla iskoristiti u predstavi. Ili se vrati s dvadeset vjenčanica koje će joj možda zatrebati. Nekad je šivala za sebe, za prijateljice, za kolegice, sjećam se njezinih otkačenih kaputa za kojim je čeznulo pola grada.
"Nisam šivala jako dugo, sve do ove poplave u podrumu. Pri čišćenju sam ugledala svoje šivaće mašine, izvukla ih van i provela tjedan šivajući po dvanaest sati dnevno. Od sašivenog nosim dvije stvari, a sve ostalo sam poklonila. Ja sam ionako najčešće u majici i trapericama."
Zdravkin umjetnički potpis naginje čistoći i minimalizmu, jednoj već prepoznatljivoj prozračnosti i protočnosti. No, u radu može otići u dvije krajnosti, od potpunog minimalizma i pročišćenosti do potpunog kiča, kao u nekoliko posljednjih predstava koje je radila u Njemačkoj. Kao da je ta dva kontrapunkta koji se polako dotiču i spajaju odvode na put pravih, velikih artističkih otkrivenja.
Kad razgovaramo o kreativnom procesu nastajanja imaginacije, Zdravka kaže kako je to jedan paralelni svijet koji je kontinuirano prati u svakodnevnom, intimnom životu. Proces traje dok boravi u prirodi gdje satima promatra, dok se vozi biciklom kroz grad bilježeći mentalne slike ili dok je u posjetu Poreznoj upravi gdje se razgovor sa zaposlenicom na šalteru pretvara u skeniranje i analizu svega; kako žena sjedi, kakva bi ona mogla biti osoba, zašto je odjenula baš tu kombinaciju... Sve te informacije memorira na svoj softver, multipolarni svijet jedne umjetnice i kasnije koristi pri stvaranju. Zanimalo nas je kako doživljava estetiku novih generacija, našega grada i što misli o epohi društvenih mreža i gadgeta kojima smo pretrpani, virtualnoj komunikaciji i površnosti tog istog vremena...
"Otkad je sve dostupno, u čemu ne vidim ništa loše, mlađa generacija kao da ne zna filtrirati informacije, reći 'ovo mi je dobro ili nije...' pa onda malo otići u prošlost i istražiti, stvoriti vlastito mišljenje. Ono što svakako primjećujem je da se danas svi zadovoljavaju instant stvarima, bez istraživanja. Mene zanima ono što je iza toga. Jedan Mondrian nije krenuo u apstraktno slikarstvo zato što mu je tako došlo. Krenuo je iz pejzaža koji je postupno pojednostavljivao da bi došao do čistoće", odlučna je Zdravka Ivandija Kirigin, umjetnica pred kojom se otvara čitav svemir kreativne budućnosti.
FRAGMENTI O STRASTI, O UMJETNOSTI, O MODI, O INSPIRACIJI, O REALNOSTI
Jedna od mojih velikih strasti su biljke. Imam ih dosta u svojem prostoru, stalno ih kupujem, darujem, udomljavam ih, zalijevam, mijenjam zemlju, tražim im najbolju poziciju.
Kod drugih ljudi me inspirira strast prema “nečem”, bio to posao, sport, hobi ili ljubav, definitivno ne histerija.
Kada gledam u svijet umjetnosti, moje su vječne inspiracije Rebecca Horn i Cindy Sherman. Volim Björk. Zanimljiva mi je Susanne Kennedy, neizbježni modernist Mies van der Rohe. U modnom svijetu to su pokojni Alexander McQueen koji je bio veliki zanatlija. Bio je strastven u poslu koji radi. I Issey Miyake te Rei Kawakubo. Govorim o malo starijoj generaciji kod koje se vidi pravi zanat i strast. S godinama, zapravo, vidiš opstanak nekog rukopisa i neku odlučnost bez obzira na situaciju. Vidiš da netko traje vječno.
Sebe mogu okarakterizirati kao fokusiranu osobu, puno se pitam, puno razmišljam, puno osjećam, procesuiram… S nekim protokom vremena vidim da je takav i moj kreativni proces i da tako živim život.
