Najveća među najvećima, Irena Vrkljan – književnica, prevoditeljica, redateljica iznimnog opusa kojim nas je trajno zadužila preminula je u 91. godini života u svom Zagrebu kojemu se vraćala, ali i kojeg je zbog ljubavi zamijenila s Berlinom. Njezino žensko pismo, sintagma u koju se rado svrstavao cijeli joj opus; obilježen je upotrebom autobiografskog i pseudoautobiografskog žanra. Imao sam sreću i privilegiju surađivati s Irenom, napraviti nekoliko razgovora za medije, ugostiti je na tribinama i biti govornikom na njezinoj promociji. Naučila me je da predanost ima veći smisao, ali i da ljubav smije i može biti blaga, topla, prisutna. Oprimjerila je to sve vlastitim životom.
Za sjećanje na veliku spisateljicu, zamolili smo sveučilišnu profesoricu Andreu Zlatar i spisateljicu Jadranku Pintarić. Obje naše sugovornice bile su profesionalno i privatno povezane s Irenom Vrkljan.
Andrea Zlatar Violić: Malo sjećanje
Bilo je to na jednoj od promocija Ireninih knjiga. Bogovićeva, dvijetisućitih, zadnji kat "Profilove" knjižare. Irena je prvo odgađala ulazak, treba još jednu cigaretu zapaliti, onda smo krenule polako gore, a ona sve nešto gunđa u pola glasa – a mirnoga lica. "Što je", pitam. "Ah", odgovara Irena, "uvijek to napravim". "Ne ide mi se na promociju, ničiju, najmanje svoju. A opet pristanem, i sad sam ljuta, na sebe, na sve." A gore, čeka urednica, Nives Tomašević, strogoga pogleda. Pa Lina Kežić, s kamerom za HRT, pa izjave za radio. Sve to Irena odradi mirno i profesionalno. I promociju, i potpise - posvete, razgovore s publikom.
Što sam tada naučila – da i onda kad nam je nelagodno, sve lakše prođe ako smo okruženi prijateljima. Čitajući Irenine knjige naučila sam koliko je važno da radimo ono što volimo – i ako je moguće samo to. Ali to uglavnom nije moguće. Ipak, možemo čitati knjige koje nam se sviđaju, ne moramo one koje nam se ne sviđaju. I pisati onako kako osjećamo, kad god pišemo u prvom licu, onako kako nam se piše a ne kako "bi trebalo pisati", slijedeći žanrovska ili nečija tuđa pravila. I naravno, shvatila sam - iz njezina života i pisanja, koje je teško odijeliti - da je najvažnije voljeti. Imati tu sreću da nekog voliš. Zato se pisanje, nakon Bennove smrt, počelo smanjivati u kraće forme, vratilo se stihu, da bi sve stalo u bilježnicu, taj čudesni oblik postojanja.
Jadranka Pintarić: Poslije Bena nastavila je živjeti za Bena
Bilo je je to tek od 2017. Sjedile bismo u njezinom sobičku i pile čaj, poskrivečki pušile gaseći čikove u metalnoj kutijici od bombona i grickale čips od jabuke koji bih uvijek donijela jer ga je voljela. Kad je rekla da je zbirka "Pjesme, nepjesme" gotova, isprinatane sam ih donijela i slagale smo na podu stranice u knjigu… I na Prisavlju, dok bismo sjedile u montaži gdje su se rekonstruirale njezine emisije "Portreti i susreti", kolegica organizatorica i draga prijateljica, Vesna Klarić, rekla bi: "Odite vas dvije zapaliti, dalje je jasno." Ne zaboravite: Irena je bila i sjajna televizijska novinarka, urednica i autorica. Premda je rekonstruiran velik dio serijala "Portreti i susreti" (1960.-1971.), nije ponovno emitiran na HTV-u jer valjda nisu neki Irenini sugovornici današnjima podobni. A te emisije bile su avangardne, nijekale su podjelu na visoku/nisku kulturu, mijenjale su prirodu subjektivnog iskustva umjetničkog djela, posredovale su umjetnost širokoj publici na prijemčiv i nehermetičan način (a ipak bez podilaženja onima nižeg obrazovanja), uspostavile su mjerila kvalitetnog plasiranja informacija bez spektakla. Ukratko, te su emisije kulturološki fenomen. Irena je bila: topla, otvorena, blaga, dobronamjerna, velikodušna, jednostavna, nadasve skromna i velika do vječnosti. Poslije Bena, nastavila je živjeti za Bena. U sobičku prepunom uspomena, dragih ali i važnih uspomena: pisma Stančića i Kristla, fotografije iz Zagreba, Opatije, Berlina i Beča, slike zagrebačkih i berlinskih prijatelja i obožavatelja… Zaslužila je nježniji odlazak.
Preporučam:
Za kraj, iz impresivnog opusa, skromno preporučujem tri važne knjige:
SVILA, ŠKARE (1984.)
Zahvaljujući krajnje iskrenom raskrinkavanju vlastite intime, specifičnom (ženskom)senzibilitetu i udovoljavanju svim zahtjevima autobiografskog sporazuma svojim se je proznim prvijencem "Svila, škare" Irena Vrkljan upisala na mjesto začetnice hrvatskog ženskog pisma. Teme koje je otvorila u romanu "Svila, škare" nastavljaju je okupirati i u sljedećim romanima. Oni su na neki način nastavak priče o nestabilnosti ženskog subjekta, o (vlastitoj) ženskoj borbi za opstanak u muškom svijetu.
Marina ili o biografiji (1987.)
Drugi autoričin roman iz serije njezine autobiografske proze. Oko ispovjednog subjekta javlja se nekoliko stalnih likova: majka, otac, sestre, prvi muž, prijatelji umjetnici, jednako tako u njima variraju slični motivi, prostori i atmosfere. U ovomu romanu povećava udio fikcionalnog i literariziranog, a načela priče su asocijativnost i fragmentarnost. Osim spomenutih, uvedena su dva nova lika: Marina Cvetajeva, nesretna ruska pjesnikinja i Dora Novak, glumica jednako tragične sudbine.
Dora, ove jeseni (1991.)
Cijeli pripovjedački postupak u romanu "Dora, ove jeseni" podvrgnut je spoznavanju Dorine osobnosti kako bi "autobiografsko ja" shvatilo život. U romanu "Dora, ove jeseni" autorica vrlo uspješno spaja vlastita iskustva s iskustvom opisanoga protagonista s naglaskom na stvaranju paralelnih egzistencija.
