STRAH, SUMNJA, KRIVNJA

Dan nakon: ‘Kako sam (jedva) preživio potres?‘

23. ožujak 2020.
Fotografije: Marko Todorov/Hanza Media 

Možda je nepristojno pisati ovakav tekst sada? Možda nije. Možda ga baš sada treba pisati, osvjestiti da smo preživjeli, da sam preživio. Ne znam. Ipak, pišem. Pišem ga, piše on mene.

Jedna od osoba s kojom sam se jučer čuo, a koja je bila zabrinuta za mene i moj odabrani grad bila je moja mama. Podsjetila me je da sam, kada je rat počinjao, kao malo dijete, zaspao na svaki udar granate, bombe, kasnije groma (Slavonija i Baranja je mjesto radnje). Sve što je asociralo na udar – stvaralo je sličan efekt: umor, spavanje. Sa osam godina sam dobio dva sijeda pramena – prisjeća se moja majka. Kasnije su nestala, a sa starenjem se evo – vraćaju.

Kada me u nedjelju probudio potres, prvo sam pomislio da to ljulja od nesretnih radova na novim neboderima blizu stana u kojem živim, a koji me već predugo bude u pola sedam ujutro. Druga pomisao je bila – je li ovo vertigo ili sam poludio, a treća – treća, kad je već "prošao" bila je – ovo je potres?! Ustao sam, obukao se, nazvao prvu prijateljicu i susjedu da provjerim je li i ona osjetila ovo što sam i ja – otvorio rolete, a vani su već stajali ljudi. Istrčali smo, našli se, i krenuli šetati, u panici, logoreično se podsjećajući da ne smijemo dirati druge ljude, da nema histeričnog grljenja koje prakticiraju "spašeni". Nema ničega, paralelno uz potres, nalazimo se "u pandemiji".

Bojimo se smrti i bojimo se života. Strah je omniprezentan

Hladno je, nervoza se da rezati, opet – histeričan smijeh, glad, svijest o tome da ništa sa sobom nismo ponijeli. I eto – povratka, u moj stan jer u prizemlju je pa je kao – sigurnije. Treskamo se, dekoncentrirano govorimo, pratimo vijesti, zovu prijatelji, poznanici. Ohrabrujemo se, malo plačemo. Smijemo. Sjedimo i čekamo. Čekamo "rješenje", a ono je iznad nas, ovisi o nekom drugom. O znanstvenicima koji spašavaju živote, o elementarnoj nepogodi koja se najavljuje i koja udara kada smo "najslabiji". Bojimo se smrti i bojimo se života. Strah je omniprezentan. Javlja se sumnja. Nelagoda.

Učimo prepoznati stres (nismo najbolji u tome), učimo slušati (iako stalno govorimo, ako ne na glas, onda u sebi). Teško je. Tako je. Nikako se to drugačije ni ne zove.Traumatsko iskustvo dakako da je dotaklo tijelo: napeti smo, svrbi nas koža, ubrzano dišemo pa ubrzano pokušavamo usporiti to disanje. TV radi, zabuljeni smo u njega, tona kao da nema. Potom – osvještavamo: o.k. je, ljudi su bili u logoru, ljudima je ovo česta pojava, ljudi su gladni, ljudi umiru, ljudi nemaju krov nad glavom.

Da, treba nam: podrška, pažnja, ljubav, nježnost. Dajmo je, primimo je

Sad smo već na strahu, sumnji, krivnji.

Odlazim spavati. Nedostaju mi svi i sve: sve što je do jučer bilo "normalno". Šetnja, posao, kafić, klub, kazalište, kino, park, ljubovanja, drugovanja, bančenja, uzbuđena "proljeća". Sve je zaustavljeno.

U toj mojoj, zvat ću je "općom histerijom" javili su se ljudi koje volim i koje sam htio čuti. Bila je to kao neka čudna poruka mom u tom trenutku zaista "prolupanom Egu" (neka to bude radni naslov za sve to "nepoznato" u nama što ima svoje reakcije) da sam vrijedan i da je nekome stalo, a potom je došlo očuđenje te misli: pa, zar ti treba eksterna potvrda vlastite vrijednosti? Treba, treba honey, very much so. Nemojmo se toga sramiti.

Da, treba nam: podrška, pažnja, ljubav, nježnost. Dajmo je, primimo je. Sve ostalo će doći (pa i najgore!), i proći (pa i najbolje!). Razumijemo se?