Sandra Silađev

Dejt koji to nije i humor koji vas baca na pod

02. prosinac 2021.

Plakat monodrame ”Dejt” Sandre Silađev

Humor je gotovo uvijek mistično iskustvo - kažu neke od teorija, a sasvim sigurno pripada praksama zdravog ponašanja i kao homeostatski mehanizam olakšava nam razne psihološke napetosti.

Dejt - monodrama srpske glumice Sandre Silađev koju je u prošli petak igrala u prepunoj Tvornici kulture u Zagrebu – izazvala je pravu ljepotu ushita koju samo može donijeti teatar, koncert. Iskustvo izvedbe, uživo!

Uz nekoliko biseva, najveću gestu priznanja koju spontano publika može dati je da se ustane sa svog mjesta i oda počast umjetnosti odnosno u ovom slučaju – velikoj umjetnici. To se u Tvornici kulture i dogodilo! Njezina glumačka igra je svoju popularnost doživjela viralno – na Instagramu. Kratki, britki i duhoviti komentari vrlo su brzo privukli mnoge online pratitelje koji su vrlo predano svoju "društveno – mrežačku" personu zamijenili s onom uživo, pojavom na različitim javnim izvođenjima ove impresivno dobro napravljene predstave.

Kroz kolaže "introspektivnih" uvida koji se barem takvima nadaju (koje možete pratiti na Instagramu) duhovit je i kritički izoštren osvrt na našu malograđansku kulturu življenja. Persone (slobodno ih možemo tako opisati) koje igra redom su žene u potrazi za "idealnim" (ili bilo kakvim) muškarcem spram kojeg se isporučuje sijaset želja i kriterija, žene s obiteljskim "renomeom" ( stare tetke, kompulzivne majke...) koje dijele savjete odnosno frustracije odnosno praznovjerne dezinformacije kojima više – manje svi svjedočimo kroz povijest našeg odgoja.

Njezin je autorski glas kritičan i uvjetno rečeno - ciničan. Kirurški precizno detektira najopasnije floskule, sustave mišljenja koji su iznimno djelatni u ovim našim kulturama: uloga žene, disproporcije u konzumaciji prava (muška prava nisu isto što i ženska prava, van bilo koje deklarativnosti) do uloga u kojima preuzima glas onih po kojima se cinična kulturna scena ionako izruguje – cajki, pretjerano izoperiranih (doslovno i metaforički) figura u našim medijskim prostorima. 

Toksične slike naših mišljenja i praksi koje Silađev igra naprosto su zastrašujući. Užasi tranzicijskih kultura nas na puno načina koštaju: obrazovanje je svedeno, kulturno polje suženo, a kritički diskurs omalovažen i financijski nepodržan, da tko bi se lud (?!) uopće bavio takvom djelatnošću. Njezina autorska uočavanja tih ruptura su bolna – i kako ponekad zna biti s boli, ona nas uspije i nasmijati.