Dok je u pandemiji veliki broj glazbenika utihnuo, Splićanin sa zagrebačkom adresom Josip Radić svira i stvara iz sve snage. Još je u listopadu prošle godine objavio album "Velika praska" sa svojim bračkim projektom Valentino Bošković, preko ljeta nije se moglo pobjeći od njegovog hita "Bambina Mia" za koji su na Splitskom festivalu nagrađeni Cambi, TBF i ST KOKE, s grupama Pavel i Buđenje, u kojima svira bas gitaru, nedavno je objavio nove singlove, no najvažniji kotačić u njegovom raznolikom glazbenom stvaralaštvu zasigurno je autorski projekt Kensington Lima.
"Kensington je kvart u Londonu, a Lima glavni grad Perua. Dovoljno nepovezano da u toj kombinaciji Kensington Lima bude prva stvar koju ćete pronaći na internetskoj tražilici", objašnjava glazbenik kako je došao do naziva svoje grupe, koja je još 2018. privukla pažnju debitantskim albumom "May", nominiranim za nagradu Porin u kategoriji najboljeg debitanta. Na njegovog nasljednika, album "Southband", trebalo je čekati tri godine, no čekanje je vrijedilo, barem ako je suditi po hvalospjevima kojima su ga glazbeni kritičari obasuli. Iako svira već od 11 godine, kada je stao iza klavijatura u bendu Plavi kabl, Kensington Lima je prva grupa u kojoj je Radić "glavni i odgovorni" za sve pjesme.
"Trideseti rođendan bio je prekretnica nakon koje sam odlučio da je vrijeme da oslobodim pjesme iz svoje žute bilježnice koju sam ispunjavao godinama, uključujući sve one kišne utorke i mamurne nedjelje tijekom studiranja", govori Josip, ističući da svoj idealan zvuk još uvijek, srećom, nije pronašao. Onog trenutka kada ga pronađe, to će vjerojatno biti kraj njegovog bavljenja glazbom.
Dok je odrastao u Splitu opčinjavale su ga roditeljske kasete sa šarenim naslovnicama i narančastim etiketama. Jedna od njih bila je ona s hitovima Elvisa Presleyja iz sedamdesetih na kojoj se nalazio klasik "Burning Love". No, onaj eureka moment dogodio se s Beatlesima i pjesmom "Paperback Writer". Tada je osjetio da će glazba biti važan dio njegovog života.
"Slijedio je upis u glazbenu školu i odustajanje nakon tri godine, na veliku žalost moje mame. Ipak, kad sam 2017. nastupao u Lisinskom u pratnji simfonijskog orkestra izvodeći pjesme Beatlesa, uvjerio sam je da sam zasigurno jedini iz svog razreda glazbene škole kojem je to pošlo za rukom, unatoč mom odustajanju od formalnog glazbenog obrazovanja", s osmijehom na licu prisjetio se frontmen grupe Kensington Lima.
"Split mi je danas, nažalost i nasreću, samo usputna postaja na putu do otoka. Mojih kafića i klubova više nema, ali nemam ni ja više dvadeset godina, pa recimo da je rezultat neriješen. Ipak, kako kaže Joni Mitchell, "they paved paradise and put up a parking lot", to definitivno vrijedi i za moj rodni grad...", priča o rodnome gradu pomalo sa sjetom u glasu. Danas je njegov život prvenstveno vezan uz Zagreb, gdje od 8 do 16 radi u odjelu za odnose s javnošću, što je, kako priznaje, posao koji mu odnosi vrijeme za bavljenje glazbom, ali s druge strane donosi financijsku slobodu da se glazbom bavi onako kako hoće "bez ikakvih kompromisa i ustupanja".
Ipak, i u Zagrebu se ne može odmaknuti od Dalmacije i otoka. Pažnju javnosti prvi put je privukao 2014. upravo s imaginarnom pričom o Valentinu Boškoviću, bračkom astronautu koji se 1646. lansirao u svemir s postaje na Vidovoj gori. Iza Valentina zapravo stoji razigrano druženje dvojice glazbenika, uz Radića je jednako važan član dua i Branko Dragičević, koji su osvojili publiku svojim melodijama i neobičnim pričama na bračkome jeziku.
"To je neka naša verzija bračkog, onakvog kako ga mi zamišljamo da se govorio i pjevao sredinom 17. stoljeća kada se događa i radnja Valentinota Boškovića. Volimo se igrati riječima i muzikom, pa nam je Valentino idealan poligon za to. Drugi tu našu igru dosta ozbiljnije shvaćaju od nas, pa nam se često javljaju da im pojasnimo značenje nekih riječi. A te riječi još češće nemaju značenje, već smo ih mi izmislili", govori Radić, nadodajući da je svjestan kako je njihova zezancija s Valentinom postala popularnija od matičnih grupa Kensington Lima i Fog Frog Dog, u kojoj svira Branko, iako u potonje ulažu puno više truda i vremena.
Glazbenici, a pogotovo vođe grupa, često se opisuju kao osobe golemih ega, čija taština bude povrijeđena i s najbezazlenijom kritikom. Josip Radić je i u tome drugačiji. Realističan u životu, a prepun glazbenih snova u pjesmama, s nimalo problema nakon skladanja vlastitih pjesama odlazi na probe grupa Pavel ili Buđenje, gdje je "samo" basist.
"Da je drukčije, sigurno me ne bi trpjeli ovoliko koliko me već trpe. (smijeh) Sebe ne smatram nekim virtuoznim basistom, ali mogu pjevati prateće vokale, pa sam im vjerojatno jeftiniji nego da moraju odvojeno angažirati basista i pratećeg pjevača ili pjevačicu...", govori glazbenik, čiji su talent počeli sve češće prepoznavati i drugi izvođači. Tako je Neno Belan snimio pjesmu "Lito umire", što je hrvatski prepjev pjesme "Summer's gone" Kensington Lime, a ove je godine autorski surađivao s nizom izvođača čiji je obožavatelj, od Yaye, Lovorke Sršen i Gine Damjanović do Cambija i TBF-a.
Uz sve prijatelje iz glazbenog svijeta, demo verzije svojih pjesama ipak prvo pošalje supruzi, pravnici sa završenom muzičkom akademijom, koja je njegov najiskreniji kritičar. Prije dvije godine postali su roditelji, što nije samo promijenilo njegov odnos prema glazbi, već i prema svemu drugome u životu.
"Sve ono što je do jučer imalo neku oznaku prioriteta, sada je daleko, pri dnu te liste", govori Josip Radić, otkrivajući da ga je sin podsjetio na stare ljubavi. "Obojica smo, u razmaku od trideset godina, veliki fanovi Trešnjevačkih mališana i njihovih kultnih albuma "Kad si sretan" i "Pobijedit će ljubav". Moj veliki naklon producentu gosparu Đeli Jusiću i Jugotonu na tim izdanjima!"
Ostvarenje sna u Abbey Roadu
Kao veliki obožavatelj grupe The Beatles, Josip Radić je protekloga ljeta ostvario dječački san i snimio pjesmu u čuvenom glazbenom studiju Abbey Road. U London je otišao na poziv Marka Mihaljevića, koji u Engleskoj studira glazbenu produkciju, s Nevenom Kolarićem, prijateljem iz zajedničke grupe Beatles Revival Band.
"Osjećaj je vjerojatno sličan onom kao da zaigrate na Old Traffordu ili Camp Nou. Cijela četvrt St. John's Wood u kojoj se nalazi studio je posebna, kuća Paula McCartneyja udaljena je samo nekoliko minuta hoda, kuća Noela Gallaghera par metara dalje. Iako nismo snimali u legendarnom Studiju 2, već u jednom manjem, imali smo sjajan tretman, ručali smo u istoj kantini i koristili iste pisoare kao i svi oni glazbenici koji su u tom studiju snimali svoja remek djela", opisao je glazbenik svoj boravak u Engleskoj.
