Dokumentarac o J.Lo izaći će sredinom lipnja na Netflixu, a onaj o Lizzo snimat će se u produkciji HBO-a. Hulu će preuzeti Sex Pistolse, a unazad nekoliko godina imali smo priliku gledati filmove o (da ih nabrojimo samo nekoliko) Oliviji Rodrigo, Taylor Swift, Ariani Grande, Billie Eilish, Britney Spears i Shawnu Mendesu. U kinima čekamo "Elvisa", nakon što smo gledali filmove "The United States vs. Billie Holiday", "Rocketman" i "The Bohemian Rapsody". Ne možemo se ne zapitati otkud tolika opsesija životnim putevima poznatih pjevača, bilo da ih se nastoji prikazati u obliku dokumentaraca ili fikcionalnih filmova. U vrijeme potpune inflacije sadržaja na društvenim mrežama, može li nam dokumentarac išta otkriti, a što već otprije nismo znali? Ili, još važnije pitanje: čak i ako nismo, zanima li to uopće ikoga?
Ako ćemo suditi po dvije najveće i najpoznatije filmske baze, IMBD-u i Rotten Tomatesu, dokumentarci o slavnim pjevačima i pjevačicama niti su posebno gledani, niti su posebno voljeni. Prednjači Taylor Swift s filmom "Miss Americana" koji na IMDB-u ima oko 12 tisuća ocjena, dok ostali imaju između 900 i 7 tisuća. Ispada da je riječ o samo još jednoj manifestaciji nekakve narcisoidne želje celebrityja da se o njima priča, da se u njih gleda, da u isto vrijeme budu doživljeni kao ljudi - sa svojim strahovima, neuspjesima, ranjivim trenucima i snovima, ali i da zarade gomilu novca još jednim medijskim pothvatom. U tom kontekstu nastaju one toliko puta viđene, klišejizirane scene koje se ponavljaju od filma do filma: muk i mrak prije nego što određeni celebrity izlazi na pozornicu, kada ga preplavljuju svjetla reflektora i vriskovi ženskih glasova iz publike. Zatim, trenutak prekretnice - prozor u intimu celebrityja - vidimo pjevača kako plače, kako ne može više i kako od nemoći (ili zbog loših redateljskih odluka) odgađa izgovoriti što je to što se dogodilo ili što ga muči. Kasnije saznajemo o čemu se radi, i vjerojatno nije u pitanju ništa tako strašno. Ili ona poznata, stoput viđena scena opuštene akustične izvedbe u studiju, popraćene zezancijom između celebrityja i ton majstora ili menadžera. Na kraju, uvid u duboke misili pjevača ili pjevačice o smislu, strasti i sudbini, čija je poanta prikazati ih kao duboko senzibilna i inteligentna bića. Začudo, nikad ne vidimo napade panike, agresivne ispade, zanovijetanja, iskaljavanje bijesa na nedužnim osobama i aroganciju - svi su oni u svojim intimnim, posve osobnim i brutalno iskrenim fimovima zapravo dobre, nježne, uvijek obazrive, uvijek emotivne, uvijek velikodušne mimoze koje čavrljaju sa čistačicama i smiju se s koreografima.
Ironično je, ustvari, što težnja takvih dokumentaraca o slavnima leži u tome da se "oni" približe "nama", dok zapravo samo razotkrivaju to kolika smo mi enigma njima. Žele nam se približiti otkrivajući nam svoje slabosti i trenutke nesigurnosti, a ustvari se samo još više udaljavaju od nas jer među gledateljima pobuđuju svijest o tome da - istina - možda njihov život nije uvijek samo cvijeće i proljeće i možda dijelimo neke probleme i neke svjetonazore, ali razlika je u tome što o našima nitko nikada neće snimiti dokumentarni film.
Ako volimo slučati nečiju muziku, slušat ćemo je. Ako nas zanima ta osoba privatno, u slučaju da sama piše tekstove svojih pjesama poput Taylor Swift i Billie Eilish, usredotočit ćemo se na te tekstove i pokušati izgraditi sliku o osobi. Ako ni to nije dovoljno, čitat ćemo intervjue, izjave s dodjela nagrada, eventualno popratiti sadržaj na društvenim mrežama. U krajnjem ćemo slučaju poslušati neki podcast ili se upustiti u gledanje gostovanja u nekom od showova. Kome treba više od toga? Filmovi o malom dječaku ili djevojčici iz polusiromašne do siromašne obitelji kojeg/koju je svijet u jednom trenutku otkrio i postavio na tron nikome više nisu zanimljivi, pogotovo ako su svi snimljeni na isti način. Prerasli smo ih kad i bajke.
