Moda je organski način izražavanja. Ona je produžetak naših unutrašnjih zbivanja - tvrdi naša talentirana 34-godišnja glumica Anđela Ramljak. Tu karizmatičnu kameleonku osim po dobroj glumi, prepoznat ćete po najposebnijim cipelama koje hodaju gradom. Njezin kreativni modni izričaj ne možete ne primijetiti. Već u srednjoj školi misija joj je bila izazvati reakcije na licima prolaznika; bila je spremna staviti pijetla na glavu, kaže, samo da se na ulicama dogodi neki pomak iz sivila. Tad se razvio njezin specifični impuls prema modi, koji i dalje raste i transformira se. Studirala je modni dizajn sve dok je strast prema glumi i kazališna scena nisu otele. Potpuna sloboda, lepršavost i nonšalantnost njezina je modna krilatica. Nismo mogli ni zamisliti bolji model za naš modni GG laboratorij, kojim je zavladala Anđelina nezaustavljiva i inspirativna energija. Usput smo doznali i da se nikad nije ovako dobro osjećala sama sa sobom i svojim tijelom kao u trenutačnoj životnoj fazi. I još svašta...
Što vama kao konzumentici, i promatračici, znači moda?
- Kad su se za vrijeme lockdowna svi presvukli u tajice, trenirke i pidžame, pomislila sam da su ljudi napokon osjetili sve čari komocije. Onda mi je polako počeo nedostajati onaj vibrantni izričaj i jezik mode jer upravo ta raznolikost za mene čini modu. Moda je organski način izražavanja, koji treba biti u dosluhu s nama samima, prateći naše osjećaje u određenom trenutku, a ne nešto nalijepljeno, izvanjsko, općeprihvatljivo i in. Modu doživljavam kao manifestaciju onog što je u nama, što gledamo, čitamo, slušamo ili promišljamo, kao produžetak naših unutrašnjih zbivanja. Drago mi je kad primijetim da su zagrebačke ulice u tom smislu znatno uznapredovale i razigrale se u zadnje vrijeme. Kad sam kao srednjoškolka zapazila da je većina obučena u crno, pogotovo zimi, bilo mi je to toliko dosadno da mi je postala misija izazvati reakcije na licima građana svojim odjevnim kombinacijama. Bila sam spremna staviti pijetla na glavu samo da se na toj Ilici nešto dogodi. Tada sam i razvila specifični impuls prema modi. On se s vremenom mijenja i smiruje pa mi se trenutačno sviđaju klasika i elegancija, ali s malim modnim "incidentima".
Koje bi modno razdoblje bilo "za vašu dušu"?
- Meni se sve sviđa. Možda najviše baš ovo u kojem živimo, i to zbog eklektičnosti bez pravila. Ne bojimo se eksperimentirati i opustiti se. Danas možeš obući bundu i tenisice te spajati različita vremena i emocije. Možeš biti elegantan i pritom ne trpjeti zbog neudobnosti. U tom smislu zanimljiva mi je antička Grčka, tkanine koje se samo preklapaju, laneni materijali, broševi koji ih spajaju, nakit. Potpuna sloboda, lepršavost i nonšalantnost. Ali, iskreno, meni se čini da moje omiljeno modno razdoblje tek dolazi.
Kako biste opisali svoj stil, koji je doista poseban i drugačiji?
- Najbolji su primjer tenisice koje imam na sebi. Nekima genijalne, nekima negledljive, a nekima naprosto ružne. Jednostavno takve da same zapodjenu razgovor. Volim odjevne predmete koji bude asocijacije i potiču komunikaciju među ljudima. Obično biram ono što mi je ugodno, prirodne materijale koji "komuniciraju sa mnom" i klize na koži. Mogu odmah prepoznati koja mi odjeća i obuća izazivaju vibrantnost, a koja ne. Trenutačno je to opis mojeg stila. Prije sam puno šivala za sebe, i uživala u toj igri, i zato je moj stil bio osebujniji od prosječnog. Više ne šivam, ali i dalje želim osjetiti "autentičnost" kad nešto kupujem.
Mislite li da su trendovi zatomili individualni modni izričaj?
- Apsolutno. Mnogi robuju onome što vide u časopisima i izlozima te hipnotički slijede pravila kako se odjenuti. Tome pridonose platforme poput Instagrama, koje globalno ubijaju individualnost. Ljudska je potreba biti prihvaćen, a danas to znači uklopiti se i ne isticati se. Treba više slušati sebe, istraživati i eksperimentirati te nositi što nam se sviđa i u čemu se fantastično osjećamo.
Postoje li osobe koje su za vas utjelovljenje stila?
- Znam žene i muškarce koji nikad nisu javno priznati kao ikone stila, a zapravo se genijalno odijevaju. Prve mi na pamet padaju kolegice Iva Visković i Ivana Roščić. One imaju neki pariški minimalistički šik, "heroine moment", i meni su predivne. Nikad nisu pretjerano nakićene, a tako su profinjene i jednostavne. Sviđa mi se kako se oblače Cate Blanchett, ili Đurđa Tedeschi, elegancija i "frajerizam" istodobno, to baš volim.
A muškarci?
- David Bowie, Steve Mc Queen, Freddie Mercury, Chet Baker...
Koji su vaši nezamjenjivi odjevni predmeti?
- Kaubojke i antikni svileni kimono iz 1920. Mislim da su Japanci vrhunac promišljanja mode u povijesti, neprijeporni su majstori. Imam njihov odjevni predmet koji se zove hakama. Nekoliko metara svile preklopljene u plise, ploča od rižinog papira na kojoj je uvijek nešto napisano i nacrtano te šavovi od svilenog konca. To je za mene umjetnost. I genijalni Yamamoto - osmisliti i izraditi odjevni predmet u kroju, boji i materijalu onako kako on to radi je neponovljivo.
Omiljeni modni dizajneri?
- Alexander McQueen svakom me kolekcijom iznova fascinirao, on je genij. Čovjek po mjeri mojeg stila je Nikola Barbir, hrvatski dizajner kojeg sam upoznala dok sam studirala modni dizajn (bilo je to prije nego što sam upisala glumu). Nosila sam njegove komade i osjećala se kao božica. Od muškog sakoa znao je napraviti rekonstrukciju ne dodavši niti centimetar materijala i izraditi haljine da ti pamet stane. Kad sam obukla tu njegovu kombinaciju, Eric Cantona mi je rekao da izgledam k'o milijun dolara. Da imam financijske mogućnosti, sve bih uložila u Nikolu. Pustila bih ga da napravi što god mu padne na pamet i osmisli kolekciju za moj ormar. Više mi uobičajeni dućani s odjećom uopće ne bi trebali.
Simbioza mode i umjetnosti, kostimografija u kazalištu. Koliko je kostim važan umjetniku; u procesu stvaranja lika i u samom izričaju?
- Nekoć sam imala ideju baviti se kostimografijom jer to spaja moju ljubav prema odjeći i kazalištu. Tijekom studija otvaralo mi se nekoliko prilika. Koreografkinja Mare Sesardić pozvala me da joj izradim kostime za ispit i bila je toliko oduševljena da smo ponovno surađivale. Kostime sam radila i za neke svoje ispite, primjerice za "Tramvaj zvan čežnja". Prva kostimska proba kao da podiže radnu temperaturu glumcima. Dolaze kostimi i nešto se svečano dogodi. Počinje se vizualno materijalizirati lik na kojem radimo i kojeg smo do tog trenutka samo zamišljali. Kostim može biti i scenografija i rekvizit, i kada ga obučemo, kao da dobijemo još veći zamah i prostor za stvaranje.
Imate li svoj najdraži kostim?
- Obožavam onaj iz predstave "Noćni život" iako sam u početku s njim imala problem. Bila sam mlada glumica i vrlo sretna jer sam prvi put radila s velikim Magellijem. Kad sam doznala da trebam biti u tigrastom vešu, vratolomnim štiklama i razgolićena, sve su moje predrasude isplivale na površinu. Vrlo osebujan i temperamentan, a istovremeno mudar i lukav, Magelli je upravo u toj situaciji iz mene izvukao najbolje. Taj kostim je zapravo naglašavao otužnost lika i pobijao sve te prvoloptaške predrasude. Baš mi je zato drag jer pomiče granice i traži da preispitaš sebe i svoje prosudbe. U konačnici sam istinski uživala u igri i bizarnosti tog lika.
Kako biste opisali trenutačnu životnu fazu?
- Nikad se nisam ovako dobro osjećala sa sobom i svojim tijelom, niti tako zrelo samopouzdana. Osjećam uzbuđenje jer život nešto donosi, ne znam točno što, i baš to mi se sviđa. To je uvelike povezano s radom na sebi, ali tome su pridonijeli i promjena okoline, odlazak iz Hrvatske, gluma na engleskom, okružje u kojem nikoga ne poznajem. Naime, u okviru projekta Europski ansambl, nedavno smo iz Teatra Nowy u Varšavi, nakon četiri mjeseca intenzivnog rada, imali online premijeru predstave "Enter Full Screen" u režiji Wojteka Ziemilskog, a u ansamblu smo iz Hrvatske bili kolega iz ZKM-a Adrian Pezdirc i ja. Za mene je to bila prilika da se "bacim" u nepoznato. U ovoj fazi osjećam potrebu da idem dalje od onoga što poznajem, uključujući sebe, svoj život i svjetonazor.
Kakvi ste bili kao dijete i u kakvoj ste atmosferi odrastali?
- Do pete godine živjela sam u Mostaru, i to mi se čini kao idilično odrastanje; bilo je dovoljno ljudi koji su mi čuvali leđa i pružali mi ljubav i zaštitu. Sestra i ja bauljale smo po kvartu s drugom djecom. Upravo je to dobitna kombinacija - netko bdije nad tobom, a pušten si i slobodan. To sam rano osjetila i osvijestila, i to još uvijek tražim. Kažu da sam bila jako duhovita, puna "provala". I danas se moje šale prepričavaju. Govorila sam o svemu što vidim, bez susprezanja, jako iskreno. Učili su me da ne moram govoriti baš o svemu što vidim. Ali za mene je to bila istina, nešto bih percipirala i odmah imala potrebu to reći. Već bih na ulazu u kuću, mami koja je bila na drugom katu, počela prepričavati što se taj dan događalo. Bila sam ekstrovert s povremenim trenucima koje sam morala imati samo za sebe.
Jeste li povezani sa starijom sestrom?
- Katarina je moj najdraži sugovornik. Tri godine je starija i vrlo je svestrana osoba. Završila je geografiju i portugalski u Zagrebu te magisterij u Portugalu. Puno je putovala, a kako govori nekoliko jezika, radila je različite poslove. Trenutačno je posvećena vrlo zanimljivoj tehnici koja se zove Access Consciousness, stalno radi na svojem razvoju, prenosi znanja drugima i radi tretmane. Jedan je od glavnih inspiratora i fascinatora u mojem životu. Iznimno smo povezane, zajedno radimo, zajedno "letimo", zajedno promišljamo...
Kako izgleda vaš proces rada na ulozi? Je li domišljat, intenzivan, organski ili štreberski?
- Intuitivna sam glumica, a znanje stečeno na Akademiji i raznim radionicama pohranjeno je pa ga "vadim" kad mi zatreba. U tom procesu motivira me i glazba, i neprestano je slušam. Koristim svoje životno iskustvo, ono što sam vidjela, pročitala, poslušala, doživjela... Puno mi znače putovanja, pogotovo po malim mjestima, otocima, Zagori, Dalmaciji ili Slavoniji. Ondje susrećem autentične ljude koji su mi inspiracija, upijam ih na neki način i "upotrijebim" kad za to dođe vrijeme. Za neke uloge dopustim da me vodi moj unutrašnji impuls, a za neke se pripremam i znanstveno, iščitavam i istražujem mjesecima. Prošle sam godine za ulogu Ofelije u Dubrovniku dosta crtala i jako puno istraživala s obzirom na njezinu "dijagnozu".
Volite li svoje tijelo i je li ono vaš bitan alat?
- Obožavam svoje tijelo. Mislim da je savršen mehanizam, koji ima neki magični, virtuozni način funkcioniranja.
Njegujete li "duboko poštovanje" tijela?
- Apsolutno poštujem svoje tijelo. U mom je slučaju ono uvijek bilo aktivno jer sam takav tip. Kao dijete sam nekoliko godina trenirala tenis, a nakon toga sam višak energije istrčavala na Bukovcu. Zbog znatiželje sam isprobala cijeli niz sportova, a najviše sam talenta pokazala za penjanje po stijenama. Probala sam boks, a jogu prakticiram i danas i triput tjedno idem na trening u Grindhouse. Moram biti u kondiciji, i to mi je puno važnije mentalno, nego zbog izgleda. Moje se tijelo osjeća dobro kad treniram. I slušam ga. Imam otvorenu "direktnu telefonsku liniju" sa svojim tijelom pa pratim što želi jesti, bez posebnih režima prehrane, što želi raditi, kada i koliko se odmarati... Tijelo uvijek zna, samo ga treba slušati.
Postoji li za vas idealni izgled?
- Apsolutno ne. Idealno je prihvatiti svoje tijelo i svoj izgled.
Kako se nosite sa strahovima?
- Shvatila sam da je strah naša izmišljotina. Probudila sam se prije potresa iako se inače ne budim tako rano. S petog kata sam promatrala grad. Imala sam lijepu vizuru i promatrala nebo koje je tog jutra bilo prekrasne boje. Osjećala sam tišinu i mir. Počeo je potres i meni se u tom trenutku vizualno događa film. Boja je siva, svijetlosiva s primjesama plave. Počinje se tresti i gledam kako tišina više nije tišina, mir više nije mir, počinju letjeti ptice, u daljini se nešto ruši, stvara se veliki oblak prašine. Audio trenutak je odvojen od slike - tišina, ptice, buka, alarmi automobila i vrištanje ljudi. Tek tada mi je tijelo postalo potpuno prisutno i prvi trenutak nisam bila sigurna što se događa. Iako sam brzo shvatila da je to potres, još sam nekoliko sekundi ostala nepomično promatrati i razmišljati u kom bi se smjeru zgrada mogla urušiti. I dalje nisam osjećala strah nego potpunu prisutnost u trenutku. Tih deset sekundi strah nije postojao i nisam ga mogla potaknuti niti suzbiti. Jednostavno ga nije bilo. Ali što se događa nakon desetak minuta? Pojavljuje se strah. Kao umotvorina, proizvod glave koja je naknadno krenula "rondati" i razmišljati što je sve moglo biti, što je s obitelji, prijateljima, sugrađanima. I onda sam shvatila da strah zapravo ne postoji. Ne mogu reći da nisam imala posttraumatskih posljedica, ali sam znala kako ih riješiti.
Imate li tremu prije izlaska na scenu?
- Osjećam uzbuđenje. Nije uvijek jednakog intenziteta, ali podražavajuće je u pozitivnom smislu. To je kao i ono uzbuđenje od života. Ne bih mogla reći da imam tremu, samo uzbuđenje jer "tko zna što sve na sceni može biti i hoće li se dogoditi nešto novo, uzbudljivo i nepredvidivo".
Što mislite o epohi virtualne komunikacije s obzirom na to da joj generacijski ne pripadate?
- Rekla sam da će nas ova korona dokrajčiti. Otprije smo se već previše distancirali s mobitelima i ekranima, stvarajući neku iskrivljenu sliku sebe. Dovoljno je staviti nekoliko filtara i postanete zavodljivi i strašno lijepi, povjerujete upravo u tu sliku sebe. Zanemarujemo svoju stvarnu ljepotu, koja nas čini takvima kakvi jesmo. Ljepota je ne osuđivati sebe niti svoje tijelo. Imam i ja profil na društvenim mrežama i pratim različite institucije, muzeje i ljude koji su mi inspirativni. Još se mogu pouzdati u svoj unutarnji alarm koji se "oglasi" ako previše koristim mobitel. Ne želim da mi tehnologija oduzima pogled na stvarni život koji je itekako zanimljiv.
Kakav je vaš stav prema estetskoj kirurgiji i općenito starenju?
- Mene estetska kirurgija ne zanima, imam svoju osobnost i crte lica koje su odraz onoga što mislim i živim. Karakterne crte lica, bore, ekspresija ili nepravilnosti jako su zanimljivi u kadru. Važna mi je ta životnost. A imam i primjer svojih roditelja koji prekrasno stare. Sviđa mi se njihov način života i ono što jesu te ne strahujem od toga. Uostalom, sestra mi redovito radi tretmane energetskog facelifta i "religiozno" sam vjerna kozmetici Biologique Recherche tako da nemam potrebu za invazivnim zahvatima.
Koliko je seksualnost bitan dio i vašeg života?
- Seksualnost je pokretačka, kreativna energija. Kao riječ i pojam odnesena je u nekom sasvim drugom smjeru zbog normi i tabua, i njihovog razbijanja, komercijalizacije, otuđenja... Mislim da je vrijeme da se nađe novi izraz za taj pojam. Preveliko breme nosi.
Kako doživljavate majčinski instinkt, osjetite li ga?
- Rano sam spoznala taj instinkt i super je što se tako zove. Iz naziva je već sve jasno i nemaš dileme kad se dogodi. Osjetiš ga iznutra, kao da se uključi neki fiziološko-psihološki alarm. Desilo mi se to s 19 godina i onda je sve nekako stalo. Moja potreba za majčinstvom dolazi i odlazi. Ne želim biti majka samo da ispunim svoju potrebu za majčinstvom; zanima me s nekim imati i zajedno odgajati dijete. Super su mi ljudi koji ne žele imati djecu, kao i oni koji imaju djecu, jer ih to raduje i s njima stvaraju čudesa. Sve mi je to genijalno. Okružena sam ljudima koji većinom nemaju djecu. Ne znam što se dogodilo. Kao da su od života odlučili kreirati nešto drugo. I fascinira me što su se to usudili jer bi zbog toga nekad bili stigmatizirani. Sviđa mi se i što ljudi sve više uviđaju da je strah od osamljenosti besmislen i da djeca ne služe tome bi se o nama brinula u dubokoj starosti.
Ograničava li brak slobodu odnosa?
- To je polje u kojem čovjek može biti jako ranjiv, ali je istodobno bitno da bude iskren, i prema sebi i prema drugome. Netko želi biti u braku s nekim do kraja života, a netko ne želi, i to je u redu. Ta tema otvara mnoga pitanja na koja ni sama još nisam pronašla odgovore. Nisam bila u braku, premda sam mogla biti već četiri puta, ali nikad se nismo odlučili potpisati papire. Možda bi javnosti bilo zanimljivije da imam četiri braka iza sebe, ali nemam. Još stignem.
Možete li biti sami?
- Ooo, daaa…
Jeste li trenutačno u vezi?
- O, ne (smijeh)
"Širom otvorenih očiju" o čemu sanjate?
- Najprije bih voljela snimiti jedan fenomenalan film. Ali baš, baš fenomenalan, kada svi na kraju znaju da je obavljen odličan posao. I onda s tim filmom putovati po svijetu (jer će se moći putovati po svijetu!), upoznati druge krajeve, publiku i ljude. Nakon toga bih s tim, ili možda nekim drugim filmom, osvojila Oscara pa u Hrvatskoj postala veoma važna osoba. Ljudi će me srdačno pozdravljati, malo me drugačije gledati, imat ću neku divnu haljinu, skupocjeni nakit, uvježbat ću kako se pravilno fotografirati, imat ću probu govora, šminke, frizure... i doživjet ću planetarnu slavu. Onda bih režirala svoj film. Jer ću tada već shvatiti što točno želim reći tim filmom i na koji način.
Koji su vaši aktualni i budući projekti?
- Dovršavam snimanje serije "Područje bez signala" u režiji Dalibora Matanića, čekaju me koncertna čitanja drama nagrađenih "Držićem" u matičnom kazalištu ZKM i premijera Ibsenovog "Neprijatelja naroda" u režiji Ivana Penovića. Raznoliko i dinamično.
Što za vas znači rad na sebi?
- Sve ono što se može učiniti da sam sebi budeš najbolja raja.
