Svi smo se u ovoj krizi s koronavirusom morali nekako prilagoditi, što poslovno, što privatno. Način na koji obavljamo svoj posao promijenio se, nekima minimalno, nekima je potpuno drugačije, ali svi prolazimo kroz promjene.
Karantenu je za svoj novi projekt iskoristio fotograf John Pavlish, koji je u četvrtak, 16. travnja imao otvorenje virtualne izložbe na Zoomu, aplikaciji za video chat. "Faces, Places, Spaces" kolekcija je portreta 11 hrvatskih glumica koje je Pavlish fotografirao na daljinu, preko aplikacije za video chat.
"Već dugo imam taj projekt u planu, ali je stajao 'u ladici' s drugim idejama i, iskreno, nisam ni mislio da ću ga realizirati, a možda nikad ni ne bih to uspio da se nismo našli u ovoj situaciji. Izolacija je za mene bila prilično produktivna", kaže Pavlish. Sve je snimio u tjedan dana, a kaže kako mu je ovo bio jedan od najizazovnijih projekata ikada.
"Morao sam izaći iz svoje zone komfora i suočiti se sa svim tim lošim internetskim vezama, lošim svjetlom i zvukom... Sve glumice sam fotografirao u njihovim stanovima pa su u to bile uključene cijele obitelji, pa i kućni ljubimci", kaže Pavlish.
Jedna od njih je i Lana Barić, koja nam je ispričala kako je tekao neobičan proces poziranja.
"Super mi je bilo s Johnom, smijali smo se. Napravila sam neku instalaciju s knjigama, jer mi je rekao da mobitel moram staviti na metar visine. Međutim, lokacija soba nije funkcionirala, pa sam cijelu konstrukciju morala preseliti na lokaciju 2 - dnevni boravak. Nekih desetak minuta sam slagala tu piramidu, probrala sam samo najbolje od literature. Jedno od najljepših popodneva zadnjih dana", rekla nam je Lana.
I Judita Franković Brdar našla se ispred njegova objektiva.
"Vesele me sve kreativne inicijative koje se pokušavaju prilagoditi novim vremenima. Ivan je sjajan fotograf i već smo radili zajedno tako da mi je bilo normalno odmah pristati. Međutim, kada smo krenuli skužila sam da me ove nove okolnosti zbunjuju. Kao, doma sam, sve je ležerno, i onda se smrzne slika, a Ivan kaže ostani u toj pozi, dobra je, samo da se slika odmrzne. (smijeh) Veselim se vidjeti tu novu ležernost iz vlastitog doma", rekla nam je Judita.
Portreti nisu klasični - izložene fotografije su takve da se vidi i "prozorčić" u kojem John drži fotoaparat, a nerijetko i dijelovi njegove sobe.
"Kad sam krenuo, planirao sam da to budu klasični, uži portreti, ali sam s vremenom shvatio da je bolje ići na šire kadrove. Tako na fotografijama imam elemente svog ekrana, svog zida, glumice i njezine sobe i sve to daje cijelu, veliku priču o izolaciji i svemu ovome što proživljavamo", rekao nam je fotograf, koji je sve realizirao s PR agencijom PRiredba, a fotografije su sada dostupne na njihovoj web stranici. U svemu su pomogli i partneri Dermalogica, Jane Iredale i IZIPIZI.
Za kraj kaže kako je optimističan i da jedva čeka da se vratimo svom "normalnom" životu.
"Tako je kako je, sad se svi moramo pridržavati mjera, ali gledam na ovo sve kao na jedan prolazni period. Optimističan sam i vjerujem da će brzo završiti", rekao nam je.
Vlatka Kolarović, urednica na HRT-u o jedinstvenoj fotografskoj izložbi je rekla:
Stigli smo u dugo najavljivanu Augeovu „eru supermoderniteta” u kojoj on razvija i svoj slavni pojam „ne-mjesta” (gradske petlje, hotelske sobe, benzinske crpke, aerodrome), mjesta bez identiteta, ispražnjena od značenja. Zakoračili smo u eru u kojoj možemo otići bilo gdje, biti bilo tko i živjeti život kakav želimo. Ili je barem tako bilo sve donedavno, otkad, paradoksalno, više ne možemo otići nigdje. A ne-mjesta smo zamijenili starim dobrim mjestima koja su dupkom ispunjena identitetima, osobnošću, mikro poviješću i – nama samima.
Ali iz tog sadašnjeg nigdje, kuda uopće možemo krenuti? Za čime tragamo? Kojim načinima osvajamo prostore i jesu li ti prostori kojima se okrećemo uvijek ipak samo naši, intimni? Jesu li bili takvi i prije ovog proljeća 2020.?
---
---
Sva ta pitanja o samoći, zajedništvu, javnome i intimnome, te novim i neistraženim umjetničkim horizontima, pala su mi na pamet promatrajući fotografije koje ćete i vi uskoro vidjeti. Njihov je autor poznati hrvatski fotograf John Pavlish.
Ova me izložba kada sam je pri put vidjela, još u radnoj verziji, podsjetila na kultnu knjigu staru preko 200 godina (iz 1794.) „Putovanje po mojoj sobi” Xaviera de Maistre, a u kojoj se autor na neki način kreće, putuje i osvaja nova prostranstva nikada ne odlazeći iz svoje sobe. Baš kao i mi ovih dana.
Riječ je o paradoksu suvremenog doba, no njega smo osjećali i prije ove globalne karantene. Jer, vjerujem da smo se svi mnogo puta pitali je li se dogodilo išta izvan naših pametnih telefona i medija, jesmo li igdje bili ako to nismo i snimili, i postoji li ikakva stvarnost osim one medijski posredovane. U tom virtualnom arhipelagu kojemu i sada svjedočimo, događa se neki novi život, interaktivne samoće, koje evo ponekad srećom dobivaju i svoj umjetničku formu kao što je ova jedinstvena izložba i ovo naše večerašnje okupljanje. Tako da su sva lica, prostori i mjesta iz ove izložbe na neki način i javna, jer riječ je o našim najvećim glumačkim imenima, i istovremeno intimna, zatvorena, običnom promatraču nevidljiva.
---
---
Život je stao u mjestu, doslovce. U mjestu s kojeg se u ovom trenutku nema kamo, osim okrenuti se prema samome sebi. S tim pitanjima razgovarat ćemo i onome što smo našli u trenutku kada smo se okrenuli samima sebi. Jesmo li si najbolji prijatelji ili dosadni neprijatelji? Mučimo li se mentalnim pritiscima i kada oko nas nema nikoga osim nas samih tko bi nas mogao činiti uznemirenim? Jesmo li si na ovom pustom otoku – najbolje ili najgore društvo? I je li vrijeme koje pred sobom imamo predragocjeno da bismo ga besramno razbacivali - ne radeći ništa?
