U mom životu postoji tek jedna osoba koja je dovoljno samosvjesna i iskrena da naglas i otvoreno govori da ne želi raditi. Nikada, naime. Da budem preciznija: moja prijateljica radi zahtjevan korporativni posao u velikoj međunarodnoj kompaniji, dobra je u njemu iako ga prezire, napreduje, cijenjena je među kolegama i šefovima. Ipak, da joj netko kaže da više nikada u životu ne mora raditi, ali da će imati neku pristojnu naknadu od koje može živjeti ugodno, ništa previše, istog trena bi prihvatila. Ljudi uvijek kažu kako bi u slučaju dobitka suludih milijuna na lutriji "ipak ostali raditi", ali je li to zaista istina? Ne znam nikoga tko je bio u takvoj situaciji pa je teško reći, ali svi se nekako volimo ponositi time da radimo i da želimo raditi. Štoviše, da puno radimo, da toliko radimo da ništa drugo ne stignemo, baš ništa, ni naći se s prijateljima ni pročitati knjigu ni otići u kazalište, baš ništa.
Ekonomist i sociolog Thorstein Veblen u svojoj knjizi iz 1899. napisao je kako "očito suzdržavanje od rada postaje uobičajen znak superiornih monetarnih postignuća"; odnosno što netko manje radi, to je, očito, bogatiji. Drugi su ekonomisti i sociolozi predviđali da će na prijelazu 20. stoljeća upravo taj višak slobodnog vremena biti jedan od najjasnijih pokazatelja bogatstva. Pogriješili su. Kao što znamo, najsnažniji statusni simbol današnjice - ili barem donedavno - je (pre)zaposlenost.
"Imam jako puno posla, ne stižem", koliko puta ste to čuli ili izrekli u posljednjih godinu i pol? Vjerojatno puno manje nego prije pandemije, kad je taj "kult prezaposlenosti" bio na vrhuncu. Gusto isprepleten s kapitalizmom, ovaj način življenja slavio se ne samo kao poželjan, nego kao i jedini moguć. Ako niste "prezaposleni", što uopće radite? Odnosno, radite li išta ili ste samo obična, neambiciozna lijenčina?
Sjećam se kad mi je prijatelj prije nekoliko godina, kad je taj kult prezaposlenosti postao cool, rekao da je smanjio broj sati sna sa šest na pet sati svake noći kako bi "sve stigao". Bila sam u potpunom šoku. Ne zato što sam ja spavala više, nego zato što je to uspio racionalizirati, predstaviti to kao stvar vrijednu divljenja i očekivao da mu zavidim na tom "uspjehu".
Mi se toga ne sjećamo - mislim na moju milenijalsku generaciju i one mlađe od nas jer smo karijere započeli u novo skovanom kapitalizmu - prije je cilj bio "raditi da bi se živjelo", a ne "živjeti da bi se radilo". To se u procesu izgubilo, ostalo u sjećanjima naših roditelja kojima nije jasno kako mi u kasnim 20-ima radimo jednako koliko i oni u kasnim 40-ima ili 50-ima, ali za puno manju plaću, ali s jednakom ili većom količinom stresa.
No, možda ono što je najčudnije u ovom kultu prezaposlenosti nije činjenica da svi puno radimo, nego da nije potrebno imati puno posla da biste dohvatili taj statusni simbol. Sve što trebate je davati dojam da imate užasno puno posla. To, naime, danas znači da ste uspješni. Znanstvenica Silvia Bellezza s Columbia Business School bavila se upravo ovim fenomenom suvremenog radništva pa objašnjava zašto je "dojam prezaposlenosti" postao imperativ na kompetitivnom tržištu rada.
"Privlačnost toga da ste imućni i da nemate vremena skriva se u tome da osoba koja je percipirana kao 'prezaposlena' posjeduje osobine koje se smatraju poželjnima u kapitalizmu (kompetencija, ambicija), a to je rijetko i zato je iznimno tražen na tržištu rada", kaže Bellezza. Točnije, fokus se promijenio pa najvrjednije stvari na tržištu više nisu stvari nego - ljudi, radnici, zaposlenici. Kad se oni predstavljaju kao da imaju jako puno posla, pokazuju koliko su dragocjeni, za razliku od materijalnih stvari koje ionako svatko može imati, na kraju krajeva.
Korporativna kultura uvela je, primjerice, imperativ prekovremenog rada. Službeno, radno vrijeme je od 9 do 17 ili od 8 do 16, ali nitko ne odlazi tada. Štoviše, ako odlazite na vrijeme, ponovno vas percipiraju kao lijenog i neambicioznog. Nekad se smatralo da ste nesposobni ako niste u osam sati uspjeli napraviti sve ono što ste trebali. Danas je upravo suprotno. Ako ste sve napravili na vrijeme, čini se da ne radite baš puno, ha? Vi biste zaradili tu plaću iz ugovora uz radne sate navedene u ugovoru? Ni slučajno nemojte pitati da vam plate prekovremene. Što mislite tko ste vi?
Prije više od stotinu godina radnici su krvavo prosvjedovali kako bi se izborili za osmosatno radno vrijeme, koje zatim ostavlja osam sati za slobodno vrijeme i jednako toliko za san. Smatra se kako je to idealan omjer kako bi osoba sačuvala fizičko i psihičko zdravlje. Kapitalizam 21. stoljeća vas za zdravlje ne pita, a bome ni za slobodno vrijeme i san.
Ono što je također zanimljivo iz istraživanja Silvije Bellezze koje smo spomenuli ranije je da se visoka vrijednost stavlja samo na poslove tzv. bijelih ovratnika, dakle visoko profilirane. Samo viša klasa promatra prezaposlenost kao nešto poželjno; onima koji nemaju tu privilegiju - nižim klasama - prezaposlenost izgleda kao nemogućnost kontrole nad vlastitim vremenom i ne signalizira uspjeh. U pozadini je, dakle, ponovno klasa.
Ravnoteže posla i slobodnog vremena nema, preciznije - ne postoji slobodno vrijeme. Čak i prije pandemije neke su socijalno orijentirane države krenule u borbu protiv ovakvog načina rada i življenja. Švedska je tako uvela šestosatno radno vrijeme kao eksperiment. Rezultat? Nakon godinu i pol, svi radnici koji su za istu plaću radili šest umjesto osam sati bili su zadovoljniji svojim poslom, sretniji u privatnom životu, manje su uzimali bolovanja i bili su produktivniji tijekom dana. No, stvar je skupa. Ako svi rade šest sati, treba vam više ljudi da bi se posao obavio, primjerice u bolnicama ili staračkim domovima (gdje su se eksperimenti provodili tijekom 2016. i 2017.).
I onda je došao koronavirus početkom 2020. Dobar dio zaposlenika počeo je raditi od kuće, nešto što su nam govorili da "nije moguće". Ispostavilo se da jest. Odnos prema poslu se promijenio. Nakon početnog entuzijazma (jer smo svi mislili da će lockdown trajati tri-četiri tjedna i onda će se sve vratiti u normalu), uzbuđenje je splasnulo, a ljudi počeli shvaćati da nema smisla biti prezaposlen jer, kao prvo, nemate se kome hvaliti time, kao drugo - stvarno nije zabavno samo raditi. Čak i ako ne možete izaći iz kuće. Također, oni koji su stavljali vrijednost na osjećaj prezaposlenosti, odnosno koji su od tog osjećaja i prezentacije zaposlenosti gradili svoje samopouzdanje, odjednom su shvatili da je to posve iluzorno. I što sada?
Mnogi su počeli meditirati, a i prije pandemije primijetio se rast u sličnim aktivnostima koje potiču usporavanje. Sad kad nismo imali drugog izbora, svi smo prihvatili tu filozoriju sporog življenja, ili barem sporijeg. Shvatili smo da nije neka sreća samo i isključivo raditi ili se barem praviti da smo zaposleni kako bismo uspješno izbjegli neke situacije, misli i osjećaje. Nije bilo bijega od nas samih, čak i ako smo praktički cijeli dan bili pred kompjuterom i radili u dnevnom boravku.
Sad kad smo prošli kroz pandemiju i kad smo počeli živjeti na drugačiji način - nedostaje li vam jutarnja gužva u tramvaju i plaćanje precijenjenih gableca svaki dan? Patite li za time da ponovno budete zatrpani poslom? Mnogima to više jednostavno nije dovoljno. Primijećen je trend među 30-godišnjacima i 40-godišnjacima, dakle onima koji bi trebali biti na vrhuncu karijera, koji se naziva "YOLO karijere"; ljudi daju otkaz i počinju raditi honorarne poslove ili postaju digitalni nomadi, tražeći sporije, jednostavnije karijere koje im ostavljaju dovoljno vremena za život nakon posla. Maksima "You Only Live Once" možda je prežvakana stotinu puta i vrhunac je patetike, ali neki su tek sada shvatili da je to istina. Da stvarno imaju jedan život, a trošili su ga na - posao.
Pandemija koronavirusa potaknula je možda neke od tih super zaposlenih ljudi da razmisle o tome što dobivaju kad na: "Kako si?" već gotovo automatski odgovaraju: "Imam toliko posla." Jer prezaposlenost ne donosi zapravo ništa dobro, ali to ionako svi znamo, barem racionalno. Ono što je još važnije, prezaposlenost prestaje biti cool. I to je ono što bi moglo napraviti pravu promjenu - baš ta promjena mindseta.
