Meg Ryan će režirati i glumiti s Davidom Duchovnyjem u filmu “What Happens Later”, “evoluiranom i nostalgičnom” shvaćanju romantične komedije. Film je baziran na drami “Shooting Star” američkog dramatičara Stevena Dietza, koji je također napisao scenarij s dramaturgom i romanopiscem Kirkom Lynnom i Ryanom. Snimanje će početi kasnije ove godine u Bentonvilleu u Arkansasu. Trebamo li vas podsjetiti da se radi o dvoje najseksi glumaca koji su žarili i palili TV ekranima 90-ih? Ne valjda. Ovaj je tekst tek kratki homage glumačkoj legendi, sinonimu romantičnih komedija - Meg Ryan.
Meg Ryan dugi je niz godina bila prototip holivudske Amerike. Plava, bijela, slatka, draga, seksi. Sve te karakteristike koje ženu u heteronormiranom sustavu vrijednosti čine "vrijednim objektom" muškog interesa. Uz to, sve vodeće uloge koje su obilježile njezinu karijeru podgrijavale su tu sliku idealne, fantastične do fatalne ljubavi. Bila je odabirana za specifičan tip uloga: požrtvovne, bezazlene, skoro pa naivne žene pune ljubavi koja čeka svoju "predaju" odnosno "transfer" na drugog. Sjetimo se samo nekih kao što su "Romansa u Seattleu", "Kada je Harry sreo Sally", "Imaš poštu"...
Zamalo je postala novinarka, studirala je novinarstvo koje je financirala svojim uspjelim glumačkim audicijama. Glumila je u reklamama, radila je male glumačke role u nezavisnim filmovima te je lagano krčila svoj put prema stvarnom glumačkom uspjehu koji se ostvario prvo kroz sapunicu, a tek onda kroz velike rom-com blockbustere. Postoji anegdota da je na fakultetu pisala rad o sapunicama, u trenutku kada je dobila ulogu u jednoj.
Iznimno inteligentna, konkretna i topla nakon razvoda s glumcem Dennisom Quaidom javno je progovorila o neuspjelom braku. Nije skrivala svoje uvide o propalom odnosu. Podijelila ih je sa svijetom, i na izvjestan način objavila rat tabloidima. Nije uspjela zadržati imidž sebe koji je kreirala preko svojih uloga, niti mislim da je trebala, međutim – uloge zaljubljene žene su se počele smanjivati.
Po svim medijskim komuniciranjima koja je ostvarila kroz svoju karijeru jasno je da je slava nije zanimala, odnosno da je ona bila tek nuspojava posla na koju je morala pristati. Dapače, tvrdi da je samo željela biti "dobra".
Iz braka s Dennisom Quaidom ima sina Jacka koji je, kao i roditelji – glumac. Nakon braka je posvojila i kćer. Sa svojom djecom ne gleda svoje filmove jer kako kaže – gleda u budućnost. Naravno, ironična je to izjava koja je na jednoj razini i razumljiva – glumom se bavi od svoje 19., danas ima šezdeset godina i već se par godina bavi filmskom režijom. Tvrdi da se osjeća puno bolje kao promatrač te da je s njom "puno više doma". Film "Ithaca" bio je njezin prvi režijski ostvaraj.
Njezini javni istupi su decentni, decidirani, odgovorni i suvisli. Ne koristi floskule i odgovorno nedodvoravajući se toj široj javnosti komunicira svoje stavove koji nekada djeluju rezignirano i možda čak pesimistično. "Ljudi mi uvijek govore da je promjena dobra. Ali sve to znači da se dogodilo nešto što niste htjeli da se dogodi”, jedna je od takvih izjava koja jasno asocira na turbulentan (medijski) razvod koji je prošla s Quaidom.
Rad na sebi kao suvremeni koncept, sintagma kojoj pribjegavamo kada želimo reći da smo na "svojoj strani", joj nije stran. Ipak, svoje iskustvo rada na sebi je opisala kao poprilično dug i bolan, naime – dugo se morala uvjeravati da joj smije biti dobro. Za sebe ne vjeruje da je "typecastana", dapače svjesna je da se mnogi aspekti njezinog rada ne vide, ili se barem ne vide na prvu. Kritizirali su njezine estetske intervencije na licu, podsmijavali se "banalnosti" mnogih uloga koje je iznijela, i tako zaista ogradili svoj interpretativni okvir.
Njezin stil odijevanja iz američkog modnog i medijskog očišta podosta je "europski", a i sama je to potvrdila: "Volim ono što biste mogli nazvati brutalnom elegancijom. Gdje su oblik i funkcija doista očiti." I nju su (ras)formirale razne fikcije koje je konzumirala, a ne samo kreirala kroz život, međutim, za razliku od drugih – svjesna je da većina važnih informacija o životu je ipak skupljena u ranom djetinjstvu. "Kada čitate knjigu kao dijete, ona postaje dio vašeg identiteta na način na koji nijedno drugo čitanje u vašem životu ne čini."
Pošteno autorefleksivna, sebe nikada nije autoviktimizirala, dapače – princip "realnosti" i objektivnosti dominirao je njezinim privatnim i poslovnim odlukama. "Svaki idiot može biti hrabar, ali hrabrost znači znati što je na kocki i ići naprijed u svakom slučaju."
