Razgovarali smo s jednom od najvećih regionalnih glumačkih zvijezda koja je upravo završila sa snimanjem nove HRT-ove dramske serije "Područje bez signala" u režiji Dalibora Matanića, čiji je scenarij nastao prema nagrađivanom istoimenom romanu Roberta Perišića. Ova 29-godišnja beogradska glumica svojim nevjerojatnim talentom osvaja kinematografiju, televizijske ekrane i kazališne scene od samog početka karijere, ostavivši trajni pečat u filmovima poput "Paname", "Šavova" i "Južnog vetra", serijama "Sjenke nad Balkanom" i "Jutro će promijeniti sve" i mnogim drugim ostvarenjima. Posebnost Jovane Stojiljković je da iznevjeruje naše stereotipe o glumicama. Ona je pouzdana, nenametljiva, točna, disciplinirana i odiše jednom privlačnom smirenošću. U čemu je tajni sastojak njezine iznimne karijere velikih ostvarenja i prestižnih nagrada? U vrhunskom talentu i maksimalnoj profesionalnoj posvećenosti. U urođenoj organskoj diskreciji, nježnosti i nenametljivosti. U ljubavnom odnosu s glumom u koju je strastveno zaljubljena. U jednostavnosti kojom odiše čitavo njezino biće. I u hrabrosti da u potpunosti bude svoja.
Kako doživljavate situaciju najvećeg #metoo pokreta u regiji, koji je pokrenula vaša kolegica. glumica Milena Radulović potaknuvši lavinu svjedočanstva bivših i sadašnjih studentica dramskih akademija?
- Dosta je emotivno doživljavam. Dodala bih samo da je riječ o iznimno važnoj temi o kojoj je neophodno govoriti i da apsolutno podržavam svoje kolegice, ali i sve druge djevojke i žene koje su na bilo koji način žrtve nasilja. Jako je osjetljiva tema, toliko toga bih rekla, ali nekako i sama želim biti mudrija i manje emotivna kad o tome govorim. Ovo je važna opomena za sve nas, treba o tome govoriti, ohrabriti svakoga, i to zbog svih ostalih primjera, ne samo onih u našoj struci.
Nedavno nas je napustila jedna od najvećih glumačkih diva, velika Mira Furlan. Jeste li je poznavali i surađivali s njom?
- Iako ne volim govoriti u ovakvim trenucima, uvijek je primarno pustiti obitelj i najbliže da u miru nose svoju bol, ipak imam potrebu baš zbog nekih tema koje smo dotakli u ovom intervjuu citirati dio teksta jedne mudre žene, heroja, i najveće dame koja je i pored svih ružnih iskustava prenosila toliko točne i važne poruke.
".... Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog... ." Mira Furlan
I to je samo djelić, ima još toliko toga... Nakon nekoliko dana i noći provedenih s njom prošle godine na jednom malom snimanju, zaljubljenosti u njezinu mudrost, emociju, snagu i krhkost, iskrenost, suosjećajnost i potpunu prisutnost u svakom dugom razgovoru, osjećam da mogu ovako nešto podijeliti uz duboku zahvalnost medijima što ćemo je sačuvati i ispratiti u miru.
U seriji "Područje bez signala" igrate lik Šejle, mlade art menadžerice koja se iz nekog pomalo samodestruktivnog nagona vraća iz Europe u rodnu Nuštinu kako bi se sabrala i shvatila što želi od života. Kako je došlo do suradnje i kakvo je vaše iskustvo rada na seriji? Jeste li odmah osjetili povezanost s emotivnim spektrom vašeg lika?
- Moj lik Šejle, jedan je u nizu složenih i uzbudljivo napisanih karaktera u romanu Roberta Perišića "Područje bez signala". Emotivna, introvertna, snažna, žedna života i u potrazi za sobom koju je negdje usput izgubila. Drago mi je da su me producentica Ankica Jurić Tilić I Dalibor Matanić pozvali da sudjelujem u snimanju. To su ljudi čiji rad i talent iznimno jako cijenim još od poznanstva nakon prikazivanja filma "Zvizdan". Naravno, imala sam neke svoje nesigurnosti prije samog snimanja, one koje imam svaki put prije početka nekog novog projekta. No, sve to uvijek nekako iščezne nakon prvih kadrova. Bilo je to jedno divno i inspirativno iskustvo. Drago mi je da sam dijelila kadar s mnogim talentiranim ljudima i da sam ih imala priliku upoznati. Ponosna sam na sve nas što smo usred gotovo nemogućih uvjeta, uspjeli snimiti jedan dobar projekt.
Je li vam ovo prva profesionalna suradnja u Hrvatskoj, a da se ne radi o koprodukcijama ili gostovanju? Kako je bilo surađivati sa zagrebačkim kolegama?
- Ovo je prvi put da radim u Hrvatskoj i jako mi je odgovarala promjena okruženja. Iako, na kraju su opet jedino talent i profesionalni pristup važni, a talent doista ne poznaje granice. U ovom snimanju sam baš uživala u scenama s odličnim kolegama glumcima iz Hrvatske.
Kako ste doživjeli Zagreb i život u Zagrebu? Beograd u odnosu na Zagreb, Zagreb u odnosu na Beograd? Što ih povezuje, a što u potpunosti razlikuje?
- U Zagreb često dođem i poznajem ga otprije, a tijekom snimanja sam praktički živjela na setu. Beograd je nekako divlji grad, veći je, dok je Zagreb miran, čist, kao da diše nekim mirnijim tempom. To je ono što se prvo uoči, ta dinamika samog grada. Zato su simbioza Zagreba i Beograda upravo dobitna kombinacija kad se konzumiraju zajedno i pomalo. U svakom gradu su mi ipak najvažniji ljudi koji me okružuju i koje otkrijem. To je ono po čemu pamtim mjesta. Ljudi.
Već u ranim dvadesetim godinama ostvarili ste značajne i doista karizmatične uloge u mnogobrojnim kazališnim, filmskim i televizijskim ostvarenjima. Osvajali nagrade, proputovali svijet, a ostali nekako maksimalno jednostavni, diskretni, posvećeni svojem poslu, fokusirani na profesionalnoj razini, poprilično samozatajni. Kako biste opisali vaš pristup glumi kao pozivu?
- Organski sam takva, bez ikakve namjere. Gluma je ono što me najviše zanima, kolege, rad, set, scena, ljudi... Spontano se nosim kroz život, osluškujem sebe kroz vlastitu prisutnost pri svakom svojem izboru. Oduvijek nekako plivam onako kako znam i osjećam. Bez pritiska i plana.
Djetinjstvo – odrastanje – dani studiranja? Kakvi ste bili kao dijete?
- Kao djevojčica bila sam iznimno sramežljivo dijete, ali sam kod kuće živjela u svijetu mašte i imitacija. Bila sam nekako potpuno slobodna i svoja na sigurnom terenu. Ljubav prema glumi je počela kad sam saznala za školicu glume Nenada Nenadovića. To me privuklo i tu sam provela predivan dio odrastanja kroz osnovnu školu. Kasnije mi je želja bila studirati glumu, učiti o tome i produbiti znanje. Sve je kod mene teklo nekako spontano, prirodno. Moj poziv je ono što u ovom trenutku života najbolje znam raditi i što najviše volim.
Je li se vaš karakter mijenjao kroz godine?
- Životna iskustva neminovno mijenjaju naše poglede na svijet. S godinama nekako zaista postajemo svjesniji sebe i našeg okruženja. O svemu počinjemo više razmišljati. Ipak, karakter mi je nekako kroz život ostao isti. Bila sam ista ovakva i prije, samo manja (smijeh). Ciklusi su se nekako mijenjali od sramežljivog djeteta do buntovne tinejdžerke, pa do faze odgovorne studentice. I sve sam to bila i jesam ja, samo kroz faze odrastanja mijenjamo prioritete.
Obiteljske veze?
- Vezana sam uz svoju obitelj, volim je i mislim da predstavlja važnu oazu za svakog čovjeka. Posebno kroz odrastanje. Nažalost, zbog obveza i nemam toliko vremena da sa svima budem koliko bih željela, ali se sve se to nekako ipak nadoknadi. Svoje djetinjstvo pamtim kroz sve koji su bili tu na okupu, ljubav i radost. I u to vjerujem, naravno.
Kako je izgledao vaš profesionalni put?
- Od samog početka svoje karijere imala sam sreću da me jedna uloga vodila do sljedeće. Po principu usmene predaje i preporuke. Na mnogim audicijama sam dobivala uloge. Bilo je i onih na kojima nisam što je svakako jednako tako dragocjeno iskustvo. Nekako sam bila pošteđena straha kako ću, što ću i što je sljedeće. To mi je pomoglo da brže mislim, da sam mnogo slobodnija i naravno da imam iskustva. I mislim da je to najvažnije. U svaki projekt na kojem radim vjerujem do kraja, bez obzira na to je li na kraju uspješan ili ne. Kad nešto započinjem raditi moram u to i snažno vjerovati.
Kako se osjećate pred kamerama? I na sceni? Imate li tremu?
Imam tremu na premijeri predstave, uvijek. Nije paralizirajuća trema, više je riječ o onom prirodnom uzbuđenju kad ono što si spremao mjesecima i probao u praznoj dvorani sad dijeliš s 200 ljudi. Pred kamerom se osjećam baš dobro, potpuno prirodno. Volim snimati i sad već imam dosta snimajućih dana u nogama.
Kako izgleda vaš pristup i kreativni proces kad se pripremate i stvarate neku ulogu?
Sam proces pripreme mi nikada nije isti. Poslije obaveznog čitanja teksta ili scenarija, svaka uloga zahtijeva potpuno drugačiji pristup. I sve je to dio našeg zanata i iskustva, ne volim previše mistificirati stvari. Važno je prepoznavanje i dogovaranje s redateljem, ali ponajviše sa samim sobom.
Kako biste opisali samu sebe? U ovom trenutku?
- Ne znam ni sama. Nekako ne volim govoriti o sebi. Opisivati sebe samu mi je uvijek nekako smiješno. Prirodna je ljudska potreba predstaviti se u dobrom svjetlu, pa čak i pod cijenu laganja novinarima ponekad. Generalno sam u nekoj dobroj fazi i u miru.
Kako uspijevate tako diskretno sačuvati vlastitu privatnost, s obzirom na to da ste javna osoba?
- To sam naprosto ja. Nema nikakve kalkulacije. U javnosti sam isključivo zbog posla kojim se bavim i mislim da je o tome i najvažnije govoriti.
Tko su vaši prijatelji i što je za vas prijateljstvo?
- Imam par bliskih prijatelja. Čuvam ih, volim ih i zahvalna sam na njima.
Odnos prema modi? Koliko Vam je to važno u životu i što volite?
- Nisam neka šopingholičarka niti rob trendova, naprosto volim da mi je udobno. Često i sama ne znam što bih nosila. Sve ovisi o raspoloženju i prilici, ali uglavnom završim u crnoj boji. Bitno je da sam dobro raspoložena, onda mi sve ljepše stoji.
Je li vam izgled i njegovanje lica bitan segment života?
- Tješim se da sam ipak još premlada da govorim o tome. (smijeh) Bitno mi je kvalitetno očistiti i njegovati lice zbog jake šminke koju često nosim na snimanjima i u kazalištu. Ipak, te teme slabo pratim, za sada.
Volite li svoje tijelo? Je li ono Vaš bitan alat? Bavite li njime?
- Tijelo mi je iznimno važno, baš kao i sve ostalo iznutra u divnoj koreografiji s vanjskim. Nisam tip vježbačice u teretani i do sada sam se najviše pronašla i najbolje se osjećam na satovima joge. Kroz jogu najbolje razumijem svoje tijelo i pitanje tjelesnosti.
Što je vaša ženstvenost i što znači pojam ženstvenosti za vas?
- Sve ono što čovjek nosi iznutra za mene je viša kategorija od bilo koje ženstvenosti ili muževnosti. Iskrenost, duhovitost, mudrost, poštenje, oči, pogled, šarm – to su karakteristike koje primjećujem. Često mi baš "muškobanjasta" žena može biti preženstvena i neodoljiva.
Čega se bojite i što vas u suvremenom društvu ljuti?
- Strah je u posljednjih nekoliko mjeseci postao naša svakodnevica, prisutna na globalnom nivou. Uslijed pandemije svi nažalost koketiramo s onim najvećim strahom - strahom od smrti. Uvijek me ljute nepravda, nemoć ljudi i društva, manipulacije, siromaštvo, glad.
U što vjerujete i što vas vodi kroz život?
- Vjerujem u dobro, unatoč svemu čemu svjedočimo u suvremeno doba. Vjerujem u ljubav u nama i u drugima.
Kakvi su vam profesionalni planovi u budućnosti? Postoji li nešto za čime snažno čeznete?
- U planu mi je novi film za koji se polako počinjem pripremati i istraživati. Ne osjećam čežnju ni za čim posebnim. Uvijek me može razveseliti neki novi i dobar scenarij.
Kako percipirate svijet i burna vremena u kojima živimo? Kako ih podnosite i što vam daje snagu?
- Često mogu osjetiti bijes, tugu ili ljutnju. Najbolji primjer je prošla godina koja nam je na najluđi mogući način pokazala da je baš sve moguće i da smo i u 21. stoljeću svjedoci nesigurnosti, strahova i nemoći. Posebno suosjećam s ljudima u Hrvatskoj, žrtvama potresa. Suosjećam s malim čovjekom koji se našao usred prirodne nepogode pred kojom je nemoćan. Upravo je nevjerojatno kako nam se životi u jednoj minuti mogu nepovratno promijeniti. S druge strane to nosi sa sobom i onu divnu spoznaju da smo empatični kao bića i da smo tu jedni za druge. Da nismo došli ovdje samo radi vlastite sreće. Naše živote čini sve ono što se događa oko nas. Srećom, vječni sam optimist. I dalje, pored svih postojećih katastrofa, ja i dalje vjerujem u dobro. Navijam za to. I to mi daje snagu.
Zašto vas nema na društvenim mrežama?
- Jednostavno nisam ušla u taj virtualni svijet i način komunikacije, ali nisam sigurna koliko je to moje ispravno. Vjerujem da je to dobro za posao i da se može pametno koristiti te da nije toliko opterećujuće kao što meni djeluje iz moje trenutne pozicije. S obzirom na prirodu mojeg zanimanja, potpuno je logično očekivati da imam neki profil na društvenim mrežama tako da to planiram učiniti ako će još imati smisla.
