Suzana Horvat model je i naša česta suradnica, krasila je naslovnicu našeg magazina prije godinu dana, a 2020. je završila u društvu 12 GG ŽENA koje su nas motivirale i inspirirale. A da je zaista uzor u koji se vrijedi ugledati pokazala je još jednom nakon razornog potresa koji se dogodio pred kraj godine koju nećemo pamtiti po dobrome. Suzana je naprosto otišla na teren i dala sve od sebe da pomogne ljudima na području Sisačko-moslavačke županije. Ona je upravo GG ŽENA kakvu prepoznajemo, ohrabrujemo i želimo. O iskustvu volontiranja koje nije stalo, lijepim i ružnim aspektima, ali i o analizi stanja stvari na terenu, pročitajte u intervjuu.
Koliko ste dana volontirali u Petrinji?
- Volontirala sam svim srcem i dušom punih 13 dana (12 dana na terenu, te jedan dan iz Zagreba). Iako fizički više nisam tamo i dalje sam aktivna i pomažem Petrinji, Glini, Sisku, ali sada sam fokusirana na Zagreb. Zadnjih dana sam smanjila količine poziva, a ujedno sam malo usporila tempo jer sam jako umorna i čekaju me privatni projekti, odnosno redovan posao.
Kako je izgledalo volontiranje?
- Moja uloga bila je koordiniranje, organiziranje, povezivanje ljudi. Na dnevnoj bazi bih odradila 30-40 poziva te u dogovoru s nadređenim u bazi vodila brigu o volonterima, davala im zadatke, pratila njihov rad i osiguravala im sve što im je potrebno. U međuvremenu sam kontaktirala i obilazila druge sabirne centre kako bi pomogli jedni drugima te kako se ne bi preklapali oko postojećih poslova. Bili smo povezani s tri sabirna centra od čega su dva u Sisku i jedan u Glini te naravno s ekipom iz Petrinje. Što god da smo radili, cilj je bio da surađujemo i da pokrijemo što više terena. U jednu ruku bavila sam se i s ljudskim resursima, tražila nove volontere, brinula se o njima, smirivala tenzije, donosila hranu. Dodatno sam tražila adrese nastradalih, odlazila na provjeru, pribavljala kontejnere, tople obroke, statičare, električare i slično. Sve u svemu, jako puno posla se napravilo u samo 13 dana, a ja iz ove priče izlazim iskusnija, ispunjenija i mirne duše.
Puno ljudi može i puno ljudi ne može volontirati pa je možda ispravno pitati: koji su bili koraci koje ste poduzeli da biste volontirali?
- Ako nešto zaista želiš onda se to i ispuni. Istinski i tvrdoglavo sam tražila način kako da dođem do Petrinje i uključim se. Željela sam biti dio volonterskog tima, a znala sam da će moja suradnja imati smisla s obzirom na to da poznajem genijalne ljude koji su odmah po pozivu sjeli u svoj auto i došli na svoju ruku pomoći. Dok sam bila na terenu svi koji su mi se javili mogli su doći i okušati se u volonterstvu. Moja ˝ulaznica˝bio je dragi prijatelj koji je poznavao jednu ekipu na terenu.
Što vam se u ovoj nesreći čini kao element koji će se najduže rješavati?
- Apsolutno i neupitno imovina tj. razrušene kuće, no shvatila sam da najviše treba poraditi na mentalitetu ljudi. Neke kuće će se obnoviti, ali ovim načinom rada bitnih promjena neće biti. Veliki problem je to što je dio društva odustao i živi u prošlosti, robovi su politike, neučinkovitog pravosuđa... Čini se da se nakon svake katastrofe problem samo brzinski sanira i zaboravi, a ti dijelovi zemlje nastave propadati iz dana u dan. U ovih 13 dana sam bila prevarena, darivana, šokirana, nasmijana, ispunjena ljubavlju, ali i gotovo fizički napadnuta. Vidjela sam doslovce sve i svašta. Ljude koja sam upoznala i kojima se divim treba motivirati i bodriti jer imaju znanje, sposobnost i želju svijet učiniti boljim mjestom. U tome im treba podrška države, treba im pomoći, a ne ih obeshrabriti, treba ih bodriti, a ne kritizirati, treba dopustiti da mladi preuzmu vodstvo, a ne konstantno gurati iste ideje koje ne prolaze i gaziti snove. Rješenja ima i sve se može posložiti, međutim - problem su oportunisti, ljudi koji žive u prošlosti i sve dok oni ne odstupe promjene će se teže događati. Opet ćemo na nekom drugom primjeru gledati istu sliku.
Što vas je iznenadilo, ohrabrilo?
- Na početku je sve bilo harmonično, zrak pun ljubavi, nade, želje i razumijevanja. Naježite se kada vidite toliko mladih, jakih i sposobnih ljudi na jednom mjestu, koji u samo dva tjedna naprave čuda za njima nepoznate ljude. Grade, kuhaju, donose, daju nesebično od sebe, po velikoj zimi, po snijegu i kiši, bez grijanja i bez vremena za sebe. To su ljudi koji nesebično daju cijelog sebe, svoje vrijeme i novac kako bi pomogli drugima. Svaki dan bismo rano ujutro sjeli u auto, radili cijeli dan, a čak i nakon dolaska doma nastavili telefonirati, dogovarati što je sve u tom trenutku potrebno i tako svaki dan bez odmora. Cijele dane smo provodili s pregršt ljudi, ali u posebno lijepom sjećanju ostali su mi dečki iz NK Metalac, koji su bili fantastično organizirani i pravi primjer svima nama. Oni su čak pripremili iznenađenje za jednog malog dečka i upali maskirani u maskote na njegov rođendan kako bi ga iznenadili. Ti neki mali trenuci koji stvaraju veliku pozitivu su zaista neizbrisivo iskustvo. Drugi primjer mi je jedan dečko koji je izgubio dvije kuće, ostao bez krova nad glavom, postao otac 31.prosinca, a usprkos svemu tome s bratom gotovo svaki dan bio na terenu i pomagao drugima. Srećom mi smo im uspjeli barem malo pomoći tako da smo im osigurali kontejner, jer takve osobe jednostavno zaslužuju svaku moguću pomoć. Oni su primjer i uzor drugima. Ovo je za mene bila ogromna i najbrža škola u životu. Ovim putem se još jednom želim zahvaliti ekipi s kojom sam surađivala i svim volonterima koji su iskreno pomagali drugima.
Što vas je nasmijalo, usrećilo?
- Puno toga, ali bih izdvojila doniranje kontejnera. Nisu idealno rješenje, ali znali smo da će ljudi biti na toplom, imati gdje u miru spavati i odmoriti uz neki film ili kartanje. Da se razumijemo, kontejneri su samo privremena opcija dok se ne sredi konkretno rješenje. Ukratko, učinili smo što smo mogli kao skupina običnih ljudi iz Zagreba koji su donirali svoj novac i kupili ono najbolje što su mogli u tom trenutku. Ipak, jedan od najdražih trenutaka mi je mala gesta koja mi je nakon napornog dana dala snagu da poletim. Naime, s prijateljem s kojim sam i došla u Petrinju, 45 minuta sam tražila izlazi iz Siska. Kako ne poznajemo grad odlučili smo zatražiti pomoć od policajca. No, on je bio jednako zbunjen kao i mi jer je zapravo iz Požege i u Sisku je bio kako bi pomogao. Dok smo pričali i kombinirali što i kako, do nas je došao nepoznat čovjek i ponudio nas s domaćim pecivima. Ne mogu opisati koliko me taj trenutak ispunio. Ne zato što već ne znam koji dan zaboravljam jesti i što mi je to bio prvi obrok tog dana, već zbog geste nepoznate osobe. Jedno obično pecivo i mali znak pažnje čine čuda.
Kako vidite intervencije državnih institucija? Kakvo je, po vama, stvarno stanje na terenu?
- Nažalost, rad pojedinaca se ne vidi koliko bi trebao. Većinom se vide oni koji su glasni, koji dernjavom bacaju ljagu na sve što je pošteno i iskreno. Situacija je na početku bila dosta dobra, iako pomalo kaotična i stresna što je razumljivo jer je katastrofa i svaki dan vas trese novi potres, ali je imala smisla i uz neku harmoniju stvari su se rješavale. Mislim da su institucije mogle bolje i brže reagirati te pomoći na puno raznih načina. Svjedočili smo velikoj zbrci, manjku koordinacije, a onda samim time i improviziranju ljudi koji su gorili od želje da pomognu. Trebamo biti iskreni prema sebi, pobijediti ego i priznati kad nešto nije dobro jer je to jedini način da se popravi. Ako živimo u iluziji da je dobro budite sigurni da se to neće promijeniti. Nakon što se odrade esencijalne stvari mislim da trebamo napraviti pauzu, naspavati se i presložiti glavu, napraviti konkretan plan i program, te gurati zajednički u tom smjeru jer ovo će trajati još jako dugo. Mi kao pojedinci smo zaista dali sve što smo mogli, pokazali zajedništvo i nesebičnost, a sada je na državi da napravi svoj dio.
Kakav je vaš daljnji plan s volonterskim radom? Što vam se čini da volonteri još mogu poduzeti, a za što su institucije trome?
- Plan mi je nastaviti se baviti dobrotvornim radom jer sam se zaista pronašla u ovome. Ono što sam spoznala je da je najbolje pomoći nekome direktno jer pouzdati se u institucije je jako, jako teško. Naišla sam na brojne situacija u kojima ljudima doslovno visi zid kuće ili im treba ukloniti dimnjak prije nego napravi veću štetu, ali im nitko ni 10 dana nakon nesreće nije ponudio pomoć. Imali smo priliku čuti i priču jednog starijeg gospodina koji dugo živi u siromaštvu, u nehumanim uvjetima jer se razbolio, nije mogao raditi i brinuti o sebi. On živi u okruženju predivnih kuća na odličnoj lokaciji, dakle u imućnijem dijelu grada, ali mu nitko nije ponudio pomoć kako bi mogao živjeti dostojanstven život. Znam da je teško razaznati kome je potrebna pomoć, a kome ne. Puno je i u tome prijevara, ali mislim da svatko od nas kao pojedinac može pomoći barem susjedu kada vidi da mu je potrebno jer je i to volontiranje na neki način, i to će doprinijeti dobrobiti društva. Po meni je najbolji način za pristup nekoj udruzi kroz preporuke prijatelja. To je nekako najjednostavniji put da se brzo uključite, a i puno se lakše motivirati kada su uz vas u početku barem neke poznate osobe.
Mnoge je na društvenim mrežama iznenadio vaš angažman, možemo li iznova progovoriti o stereotipima s kojima se nužno nosite baveći se poslom modela?
- Nikada nisam bila sretnija radi ovog pitanja. Obožavam svoj posao i jedva čekam da mi se ukaže prilika da ljudima objasnim što je zapravo modeling i na koji način živimo. Ljudi ne razumiju i jako malo znaju o njemu, ali pošto je privlačan, i s obzirom na to da u njemu dominiraju žene, neki si daju za pravo da ga komentiraju bez da uopće znaju kako to sve funkcionira. Svi mi modeli koji smo prošli "inozemni" put imamo debelu kožu, i to mi vjerojatno pomaže u kaotičnim situacijama, a drugi nisu svjesni što smo sve prošli u životu, s kakvim smo se teškim situacijama nosili negdje na drugom kraju svijeta, potpuno sami. U situaciji u kojoj je velika većina nas fokusirana na pomaganje drugima, uvijek se nađu oni koji na ružan ili neumjesan način komentiraju rad bilo kojeg pojedinca - pa i mene. Bilo je situacija gdje su ne samo mene već i druge cure na terenu neki ljudi promatrali kroz naš izgled i temeljem toga krojili svoje viđenje našeg rada - što je potpuno nebitno. Važno je znati postaviti se, braniti svoj stav i pokazati zube kada je to potrebno. Nasilje, verbalno ili fizičko, nikako ne podržavam i uvijek ću se truditi stati mu na put premda je to često jako teško izvesti.
