Drage žene (i pokoji frajer koji će ovo čitati) voljela bih vam se predstaviti. Ja sam Rene Krasnić Velicki, nova GG kolumnistica. Ne znam čime sam to zaslužila, ali nadam se da ću isporučiti.
Ekonomist sam po obrazovanju, točnije makroekonomist i MSc in International Management. Školovala sam se u Zagrebu, Londonu i Osijeku, a ponešto sam na tom putu i naučila. Imam 34 godine, ali real feel je 27, tipični sam ekstrovert, kod Kineza element yin water, u našem horoskopu Riba koja voli kolače i najdraža vrsta su mi ljudi. Imam predivnog sina i zakon muža. Ne znam da li se osjeti kad čitate da sam se baš potrudila predstaviti sebe tako da se ne predstavljam kroz uloge koje u životu imam. Odnosno da ne kažem "Ja sam Rene, majka predivnog dječaka, sretna supruga, poduzetnica."
Ne tako davno prilikom konzultacija (sessiona, treninga, tretmana, nazovite kako vam paše) energy coach me pitao "Tko je Rene?" Moj mozak je na prvu pitanje ocijenio glupim i nekako sto puta viđenim, gotovo pa trivijalnim. Potom mi se pitanje činilo nametljivim. Kroz nekoliko sekundi šutnje shvatila sam da su te misli zapravo obrana jer odgovor nije naizust spreman. Potom sam deset minuta pričala o poslu, sinu i mužu. Po završetku mog recitala coach mi je rekao "Ja i dalje nisam čuo tko je Rene." Pametnom dosta.
Konsternirana realnošću da s pune 34 godine nisam jasno odgovorila na pitanje tko sam, krenula sam istraživati osobni identitet i shvatila sam da se većina žena našla u ovom izazovu. Mi se u brojnim ulogama koje u životu nosimo, moru aktivnosti i operacija koje u danu izvodimo, svim tuđim potrebama koje zadovoljavamo - jednostavno izgubimo. Ako godinama živimo u takvom obrascu uloga i "moranja", poistovjećujemo se s njima i van njih ne postojimo. Opasan je to svijet ne postojati van svojih uloga. Ako sebe doživljavamo - i tako se valoriziramo - samo kroz ulogu kćeri, supruge, majke, poslovne žene, onda smo svoj mir i svoju sreću stavili u potpunu ovisnost o drugim ljudima/varijablama/rezultatima. Drugim riječima, navezale smo se na muža, majku, dijete, oca, posao. Posljedično, ako smo navezane na supruga, od njega očekujemo da nas čini sretnom i ako on ne uspijeva u tome - mi smo nesretne. Nalazimo se u lošem krugu očekivanja koja nikada neće biti ispunjena i tonemo u mračna mjesta. Upoznala sam žene koje su rastavom braka izgubile svaki svoj smisao postojanja i upale u opasno mentalno podzemlje. Sreća pa nas nagon za preživljavanjem izvuče iz svakog 'zla'.
Neke žene su u takvoj boli svjetlo na kraju tunela pronašle u crkvi, neke u meditaciji, neke na duhovnom putovanju kroz ženske arhetipove. Njihove priče uvijek imaju nešto predivno zajedničko: čule su glasove, došli su im odgovori, osjetile su ljubav i mir. Meni se kao promatraču uvijek činilo da su konačno upoznale svoje sebstvo, (s obzirom na to da nije česta riječ, kratko ću je definirati: sebstvo je cjelovita bit, idealna duhovna veličina koja kao natpojam u smislu potpunosti obuhvaća svjesno ja), došle u doticaj sa svojim "izvorom" i okrenule ploču. Shvatile su da sreću mogu tražiti samo unutar same sebe. Sve drugo su kriva tumačenja, brkanja ugode i ljubavi čemu smo svi iznimno skloni. Ono što se meni nametalo kao pitanje je bilo zašto ne potražiti svoje buđenje prije boli? Ako se pitate gdje ja skupljam te priče, evo ne znam ni sama zašto, ali ljudi mi oduvijek povjeravaju svoja iskustva i hvala im na tome.
Kroz posao se često susrećem sa ženama koje se u svojim zajednicama nisu izborile za poziciju autonomije koja je dovoljna da samostalno donesu odluku o tome koji će privjesak za lančić kupiti za poklon strini od tetke s muževe strane kojoj evo baš idu u goste za vikend. Te situacije u kojima se treba odlučiti hoće to biti srce ili djetelina, uvijek su bile praćene pogledom usmjerenim više prema dolje nego prema gore i klasičnom rečenicom "Morat ću doći s mužem". Moja želja je uvijek bila da te žene protresem, zagrlim, predložim im mini kurs samoosnaživanja, ali to nikada ne učinim jer - tko sam ja da to radim. Jedina trunka nade u toj situaciji za opstanak zdravog čovječanstva mi je bila pomisao da su privjesci koje imam ružni pa koristi muža kao izlaznu kartu.
Sljedeća nada u tim situacijama je bila da te žene nemaju kćeri jer koju će snagu dobiti ta djevojčica ako mama ne zna samostalno izabrati privjesak za lančić za strinu od tetke. Koje mi obrasce ponašanja prenosimo neurogenezom? Kako će ta djevojčica jednog dana mijenjati svijet ako ima usađenu duboku nesigurnost u vlastite prosudbe. Možda mislite da vi niste toliko poseban pojedinac da biste se svrstavali u kategoriju onih koji mijenjaju svijet, ali jeste. Svatko od nas jest. Svi mi svojim svjesnim ponašanjem, probuđenosti i odgojem novih generacija mijenjamo svijet. Volim reći kako su majke malih djevojčica najznačajniji faktor napretka u našem društvu. One su u mom ekonometrijskom modelu boljeg sutra varijabla kojoj je varijanca čista jedinica (R2=1). Koliko majka djevojčice uloži u sebe, toliko će svijet uložiti u sljedeću generaciju. Neovisno o društvenim okolnostima u kojima se mi nalazimo, školama koje smo "školovale", situacijama koje su nas izbrusile, putovanjima koja su nas modificirala, mi i dalje usavršavamo svoju personu čiji su korijen definirale one vrijednosti identifikacije koje nam je usadila mama. Ja se toplo nadam da će mame usaditi curicama ljubav prema sebi na prvom mjestu. Jer samo takve curice jednoga dana postanu sretne i realizirane žene koje ovaj svijet čine boljim mjestom. Takve curice će biti žene koje će, sigurna sam, svoje buđenje dočekati prije boli.
Love, Rene
