S pojavom streaming platformi potpuno sam izgubila naviku gledanja po jedne epizode serije svaki tjedan. Nije mi se to sviđalo ni prije; pomisao da moram organizirati svoj život tako da svaki ponedjeljak ili srijedu ili koji god dan u tjednu u određeno vrijeme moram biti kod kuće, pred televizorom, mi je prenaporna. Najviše volim uzeti si cijeli vikend i u miru pogledati cijelu sezonu ili više. Međutim, ako se radi o nekoj većoj, popularnijoj seriji, gotovo je nemoguće pričekati da izađe cijela sezona pa gledati sve skupa jer su spoileri posvuda. Kad kažem posvuda, to i mislim. U Facebook statusima poznanika koji su, eto, baš imali potrebu pohvaliti se da su gledali odmah, na portalima koji bez ikakvog upozorenja i srama stavljaju najveće preokrete u naslov - ili u stilu Daily Maila, ne stave u naslov, ali zato stave fotografiju koja je najveći spoiler ikada, u razgovorima s prijateljima, ćaskanju s prodavačima u trgovini, čekanju u redu u pošti... Čini se kao da su svi gledali tu epizodu osim vas i iz nekog razloga nabijaju vam to na nos.
Ovaj je tekst, pogađate, izravna reakcija na "I tek tako", "Seks i grad" reboot koji, tri dana nakon premijere, nisam gledala prve dvije epizode, ali zato sam znala praktički sve što se dogodilo. Bila sam zahvalna što se nisam nakačila na "Igru prijestolja" jer mislim da bih poludjela - i ovako sam, uz odgledanih tek nekoliko epizoda, znala doslovno svaki zaplet i rasplet. Pasivno sam pratila seriju iako to uopće nisam htjela.
No, zašto nam zapravo smetaju spoileri, odnosno otkrivanje radnje prijevremeno?
Paul Bloom, profesor psihologije s Yale, sa suradnicima jer napisao knjigu "How Pleasure Works", u kojoj su se dotaknuli i spoilera. Tvrde kako svi mi, na nekoj razini, ne možemo razlikovati fikciju od stvarnosti. Primjerice, neka istraživanja pokazuju kako ljudi odbijaju jesti kolač u obliku izmeta - iako znaju da se radi o kolaču. Volimo priče o ljubavi i seksu jer - volimo ljubav i seks. U nekom trenutku, naš mozak to ne razlikuje, odnosno ne razlikuje fikciju od stvarnosti. To se događa na neurološkoj razini; svjesni dio mozga govori nam da priča nije stvarna, ali oni primitivniji dijelovi mozga uvjeravaju nas da je.
Zato i ne volimo spoilere - oni nas podsjećaju da je priča samo priča, da je fiktivna. Teže je uživjeti se u priču kad znamo kako završava i tu nastaje ta razlika - jer u stvarnom životu ne znamo kraj.
Doduše, nemaju svi taj otpor prema spoilerima. Znam neke ljude koji, prije nego što počnu čitati knjigu, prebace na posljednju stranicu i pročitaju kraj. Postoji i neko istraživanje koje je pokazalo da se ljudima koji su čuli "spojlanu" verziju kratke priče ona sviđa više nego onima koji nisu znali kako završava. No, tu dolazimo do ključne razlike u tome kad su spoileri loši, odnosno kad nas pogađaju, a kad ne. Naime, ako nam je stalo do priče, ako su u igri neki osjećaji - npr. dolazi nova sezona vaše omiljene serije ili nastavak omiljenog filma, nova knjiga vaše omiljene književnice - tada će nas spoileri pogoditi i naživcirat ćemo se jer znamo kraj.
Slučaj za spoilere ima još jednu argumentaciju. Naime, ako nam toliko smeta saznanje o kraju, zašto onda više puta gledamo jedan te isti film ili seriju, čitamo iste knjige i, čini se, jednako uživamo kao i prvi put - ako ne i više? Ili zašto volimo filmove i serije snimljene prema stvarnom događaju - ili književnom predlošku - za koje također znamo kako će završiti i sve velike twistove? Pa, naravno da nitko ne ide gledati Harryja Pottera kako bi vidio kako sve završava, a vjerojatno nas ništa neće spriječiti ni da ove godine pogledamo "Gospodara prstenova" između Božića i Nove godine, ali to ne radimo zbog znatiželje oko ishoda, nego se možemo posvetiti detaljima. Također, poznate nam stvari daju utjehu - jer znamo što će se dogoditi. Ako je u pitanju nešto što dugo očekujemo, a netko drugi nam, bez našeg traženja ili odobrenja to otkrije, nemamo drugog izbora nego se uvrijediti ili naljutiti. Tako imate i znanstvenu potvrdu - imate pravo ljutiti se ako vam netko spojla film ili seriju.
Isto tako, neka istraživanja pokazuju da je vrlo moguće da ćemo manje uživati u nekom sadržaju ako nema iščekivanja. Dakle, ako znamo što će se dogoditi, manje ćemo uživati, a očekivanje, čekanje nečega lijepog i značajnog nekad nam je važnije i bolje od same stvari.
Dečko me obavijestio kako na 9gagu postoji spoiler pravilo od dva tjedna, odnosno da se nakon nekog većeg televizijskog ili kino eventa ljudima daje dva tjedna da pogledaju i u tom periodu nema spoilera. Nakon tog perioda, sve je dopušteno, i to mi se čini humano.
Bez obzira na to volite li spoilere ili ih izbjegavate, molimo vas da imate razumijevanja prema svima drugima. Lijepo je što ste se htjeli pohvaliti da ste gledali "I tek tako" istog trena kad je izašao na HBO-u, ali nikog zapravo ne zanima vaše mišljenje o tome, pogotovo ako još nisu gledali. Suzdržite se barem dva tjedna ili napišite status koji ne otkriva previše - imajte milosti!
