Otvorena seksualnost androgine zvijezde i glazba rađena na u to vrijeme revolucionarnim kompjuterima generirali su brojne obožavatelje i lovorike s vrhova top lista. Znate o čemu govorimo? Da, da, da, i mi smo to imali! Prenaglašeni uzdasi pjevačice Marine Perazić i pulsirajući elektro pop kompozitora Davora Tolja u hitu "Program tvog kompjutera" sastava Denis & Denis bili su svojevrstan presedan na našoj sceni 80-ih godina. Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije, slavna pjesma živi još jedan paralelni slavni život među studentima zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER), a uskoro će i među filmskom publikom. Turneja kreće danas - na 18. Liburnia film festivalu u Opatiji. Do sad je već bio prikazan na Poreč Doxu. O filmu, homoerotici, i samom fenomenu unutar zajednice studenata FER-a razgovarali smo s autoricom Inesom Antić. Dotakli smo se i medijskog "krvotoka". Inače, Inesa Antić je politologinja, a uz film, bavi se komunikacijama i uredničkim poslovima u kulturi. Njezin prvi film, "Posledice rada" (2017.), prikazan je na ZagrebDoxu 2018., a video rad "Rosa" (2018.) bio je izložen u Galeriji Miroslav Kraljević u okviru izložbe "Susjedstvo: dokufikcijski storyboard".
Kako je došlo do ideje snimanja ovog kratkog filma?
- Ideja je potekla od samog producenta filma, međunarodno uspješne softverske tvrtke Infinum, u kojoj je djelovao ili djeluje značajan broj naših najboljih programera i (nešto manje) programerki koji su poželjeli sa svojom relativno dobro čuvanom cehovskom tajnom ipak napraviti jedan izrežirani coming out. Kako njegujem duboki interes za specifična ljudska ponašanja i fenomene, a glazba mi je više od puke zvonke radosti, rekla bih da se njome bavim i fenomenološki i praktično, lako smo se otisnuli u suradnju.
Koji su izazovi bili postavljeni pred vas kao autoricu – koje su bile namjere i težnje filma, a što se isporučilo, možda i neočekivano?
- Početna ideja jednog od producenata, Bojana Bajića, bila je da se snimi svojevrsni "štiklec", minijatura, vinjetica u stilu "jeste li znali?"; brza, kratka, zabavna, prilagođena gledateljima koji uz velike muke prebrode 15 sekundi trajanja Instagram storyja jer su nam suvremene dinamike života, informiranja, konzumiranja, opako smanjile raspon pozornosti. No, kad se počelo s radom, shvatilo se da je tema ustvari izuzetno izdašna i da se neće moći spakirati u kratku formu. Period u kojem je Denis & Denis postao popularan jugoslavenski bend bio je vrlo uzbudljiv: glazbeno jer su donijeli svježi zvuk, produkcijski jer su pionirski koristili tada nove kompjuterske tehnologije umjesto uvriježenih klasičnih instrumenata, performativno jer su među prvima nastupali na pozornicama bez tih klasičnih instrumenata, a zanimljiva je bila i tadašnja raskošna i inovativna televizijska produkcija glazbenog sadržaja. Androgina, no izuzetno seksualna Marina Perazić je pak posebna tema, a ujedno i razlog zbog kojeg su ti čudni nastupi bez instrumenata a s mašinama ipak prolazili u sveopćim delirijima. Tek smo došli do glavne teme filma, a to su programeri koji su pjesmu "Program tvog kompjutera" prigrlili, očekivano, kao svoju himnu uz koju se vole ritualno osloboditi – rekla bih u istoj mjeri stega strogo strukturiranog radnog ritma i reputacije introvertiranih geekova, koliko i odjeće. Izazov je bio dobiti od sugovornika refleksiju na svoje ponašanje, no priznajem – uživala sam u svakom intervjuu, a potom je bio izazov sve to posložiti u nešto prigodniju vinjetu koja bi obuhvatila sve te fenomene, a da se i dalje mogu pogledati za vrijeme užine, odnosno koliko vam minuta treba da pred kompjuterom za vrijeme pauze pojedete sendvič. To je u ovom slučaju 20-ak minuta, svakako dovoljno za sendvič, ali tema ipak zove na još.
Film se bavi "fenomenom" reakcije studenta FER-a, a i šire, na slavnu pjesmu "Program tvog kompjutera". Moje queer oko i filteri vide lijepu homoerotiku, međutim vaši sugovornici je ne vide... Je li to zbog toga što svatko vidi ono što želi vidjeti, ili ono što si dopustiti vidjeti?
- Slažem se, to su zaista prizori golih, zgodnih ili makar zdravih i oslobođenih muških tijela u zavodljivom slow motion tretmanu slike uz koje se može vrlo legitimno iskoristiti pridjev – erotično. Ako se erotičnost npr. množi ili podebljava s brojem golih i/ili zgodnih muških tijela, poneke oči mogu vidjeti i uživati u homoerotici tih prizora. Osobno se nadam da se nisu odmah otišli ispovjediti od šoka ugode na tu pomisao. Maaalo se šalim, jasno mi je u kakvoj sredini živimo, i da se homoerotske insinuacije ne primaju olako, što je strašan realitet svih patrijarhalnih, bogobojaznih i neoslobođenih društava, kakvo je i ovo naše. Iskreno, sugovornici su se dosta dobro nosili s evidentnim vizualnim konotacijama snimki njihovih veselih sparring sesija, neki su se prilično kreativno i toplo šalili na svoj račun. Mišljenja sam da oni sami taj svoj ritual doživljavaju kao muški klub, ritual glasnog i energičnog zbližavanja uz puno znoja, maljavih pektoralisa i u zanosu podignutih bicepsa, tricepsa – za koje mi je potpuno jasno da imaju neko drugo čitanje u određenim dijelovima publike. Svakako mislim da se publika treba izlagati tim prizorima, jedni zbog pedagoškog učinka normalizacije golih muških tijela u zanosu, u najmanju ruku, a mi ostali radi užitka i zabave.
Možete li podijeliti dijelove procesa iz nastajanja ovog filma? Dugo se stvarao.
- Film je nastao u ispodprosječnom vremenu koje je potrebno za snimanje kratkog dokumentarnog filma, ispod godine dana, no razumijem da to može nekome zvučati i dugo. Najviše je vremena potrošeno na komunikacije vezano uz autorska prava na korištenje određenih pjesama u filmu i nabavku minimalno kvalitetne arhivske građe. Naime, poznato je da se na našim prostorima o arhivama ne brine ili slabo brine, dapače - iste stradavaju zbog nebrige, nestručne pohrane na neadekvatnim mjestima gdje ih potom ili proguta vatra ili zalije poplava. Kako nije postojao stvarni vremenski rok, odnosno pritisak za dovršetak filma, radilo se u ugodnoj atmosferi, s guštom i u vremenu kada su nam druge obaveze dopuštale.
Kakvi su uvjeti proizvodnje ovakvog filma u produkcijskom smislu i u odnosu na vaš prvi film "Posledice rada" kojeg ste radili u okviru Restartove škole dokumentarnog filma?
- Uvjeti proizvodnje su dijametralno različiti – "Posledice rada" sam u potpunosti realizirala sama – od režije, scenarija, snimanja slike i zvuka, montaže – u ekspresnom roku i bez budžeta, dok sam na "Programu tvog kompjutera" imala suradnike, vrijeme i budžet, što je puno ugodnija radna pozicija, premda i gerila pristup ima svoje adrenalinsko-neurotične blagodati , koje nisu za svakoga.
Rado bih i da se njega prisjetimo... dostupan je na Vimeu.
- Kratki dokumentarac "Posledice rada" snimila sam u Beogradu kao završni film Restartove filmske škole koju toplo preporučujem svima koji imaju neke primisli da bi se okušali u bavljenju filmom, ležerno ili pasionirano – potpuno je nebitno. Film prati glavnu protagonisticu Zoju Borovčanin, svestranu beogradsku scensku pojavu – pjevačicu benda Lira Vega, članicu angažiranog drag kabareta Efemerne konfesije – Johanu, ujedno i menadžericu u jednoj marketinškoj tvrtki; kako kao tankoćutna, svjesna, šašava i iskričava, ali prije svega odgovorna članica društva navigira sve te svoje oprečne identitete u nemilosrdnim uvjetima neoliberalnih ekonomskih politika i života u Beogradu kao takvom – nelakom, ako ćemo se koristiti eufemizmima, što i činim samo iz ljubavi i poštovanja prema svim drugarima i drugaricama koji tamo još uvijek žive i stvaraju. Premda je ogledni primjer prvih filmova s puno želja, a još uvijek nedovoljno iskustva, izuzetno mi je drag, mapira moj evidentan autorski interes i težnju ka oslobođenju pojedinca iz osobnih, društvenih, patrijarhalnih, ekonomskih okova, a još uvijek se znam nasmijati na neke scene, a i svoje pogreške. Protagonistica Zoja, ili kako su je zbog kabaretske karijere u radnom kolektivu znali šikanirati nadimkom ˝svinja s karminom“, je upravo usred bujajuće pandemije dala otkaz na mjesto marketinške menadžerice, pokreće terapijsku grupu za potrebite i dalje se bavi scenskim radom. Slatka, mala, ali bitna pobjeda i podsjetnik da i u mrklom mraku može niknut divan cvijet.
Zanima me kako ste se odlučili baviti filmom? Nakon studija politologije, bili ste novinarka i urednica – kako sada vidite medijski krvotok, između ostalog ste i PR-ica?
- Kada sam prije 15-ak godina su-pokrenula prvi domaći sveobuhvatni internetski portal o filmu, Filmski.net, kojeg sam i uređivala, tješila sam se da nam teško ide jer smo uranili s tom novotarijom s obzirom na to da su nas gradske i državne kase ignorirale, a komercijalni poslovni subjekti gledali u čudu kad bi im predstavljali projekt i načine na koje možemo surađivati na obostrano zadovoljstvo. No, kako su godinice prolazile i jedna kriza mijenjala prethodnu, postajalo je jasno da nije problem u krivom tajmingu, pa čak niti u rafalnim krizama već u izostanku dugoročnih kulturnih politika i našoj vječno nedovoljnoj podobnosti, odnosno pokornosti. Dosta kulturnih radnika i novinara, pa i drugih zanimanja, u hipu su se morali prekvalificirati, medijski krvotok postao je razrijeđen i u sve većoj mjeri bojno polje političkih oponenata, odnosno, od novinarstva je eventualno ostalo malo slovo 'n'. Osobno me je ta profesionalna i ekonomska trusnost i nezadovoljstvo situacijom i dovela do toga da se počnem aktivnije baviti filmom u svojstvu autorice, no svjesna sam da nisu svi u mogućnosti biti vrckavi i optimalno poduzetni oko vlastitih egzistencijalnih i profesionalnih izbora i da je za iste potrebno inzistirati na pravednijem i uređenijem sistemu rada za sve, a posebno za pripadni/ce posebno osjetljivih zanimanja koji su prvi na udaru državne nebrige ili sumnjivih mešetarenja.
I za kraj, kakva je budućnost ovog filma? Kakvi su planovi?
- Filmu želim puno zadovoljnih gledatelja i gledateljica, a vjerujem da će neovisno o svom festivalskom životu puni potencijal postići kada bude dostupan na popularnim internetskim poštama. Bilo bi fantastično i da ga prigrli i neka od širelokalnih, odnosno regionalnih TV postaja s obzirom na to da se radi i o formatu i o temi kakve bismo rado gledali.
