Slavimir Stojanović, poznatiji kao Futro, svjetski je priznat grafički dizajner, ilustrator, vizualni umjetnik i autor. Rođen je u Beogradu, a nakon završene srednje škole za dizajn, studirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti, na odsjeku za vizualne komunikacije, kao i na HDK (College of Design) u Göteborgu, u Švedskoj, u klasi profesora H. C. Ericssona. Svoju profesionalnu karijeru započeo je jako rano, već sa 16 godina, radeći u međuvremenu u poznatoj agenciji Saatchi & Saatchi, a zatim i u Kompas Design, Arih Advertising, Communis DDB. Njegovi radovi do sada su osvojili više od 300 svjetskih nagrada i priznanja, dok se neka njegova umjetnička djela nalaze u zbirkama Pompidou centra u Parizu, Muzeju umjetnosti i oglašavanja u Hamburgu, Muzeju plakata u Varšavi, Muzeju primijenjene umjetnosti u Beogradu i Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Sadu. Taschen ga je uvrstio u svoje izdanje o suvremenom grafičkom dizajnu, dok počasno mjesto ima i u knjizi “Novi majstori dizajna plakata” Rockport Publishersa iz SAD-a. Njegov studio Futro Design svrstan je među 100 najboljih dizajnerskih studija u svijetu. Sudjelovao je na više od 20 samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Tvorac je brenda i stila života Futro, kao i serije dječjih slikovnica “Avanture Singi Lumbe”, za koju je nagrađen Najljepšom dječjom knjigom na Beogradskom sajmu knjiga 2017. godine. Radio je kao gostujući profesor na Sveučilištu Singidunum, Fakultetu za medije i komunikacije, kao i na Novoj akademiji umjetnosti, a od listopada 2018. predaje Dizajn plakata na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Iste godine objavio je svoj prvi roman “Devet”, čije je prvo izdanje rasprodano u roku od tjedan dana od objavljivanja. Susreli smo se baš u trenutku kada su se sve društvene mreže i aplikacije ugasile na nekoliko sati, što nam je ostavilo prostora da na miru ljudski porazgovaramo u četiri oka, što je učinilo da surova istina, ali i rijetka zrelost, krase svaki njegov odgovor.
Slavimire, za početak mi recite što vam se vrzma po glavi ovih dana? S obzirom na to da jedan od vaših poznatih radova nosi poruku "I am super", kako se osjećate u ovom turbulentnom vremenu?
- Trebao bih se osjećati kao da živim u raju za dizajnere jer živimo u epohi vizualnih komunikacija koje zauzimaju 85 posto ukupnih komunikacija na planetu. Mali problem je što je od tih 85, čak 84 posto komunikacija površno i što se s njima svakodnevno roni na dah, plitko, pa kad izroniš, ničega se ne sjećaš, osim da si nakratko bio bez zraka. Tako i ja, ali s proširenim plućima iz nekih drugih vremena se ipak uspijevam sjetiti misliti svojom glavom dok ronim. Samo te dvije stvari su nam ostale, kisik i glava, tko je još ima.
Kada već spominjete glavu, dosta ste pregurali preko nje i promijenili ste gomilu titula na posjetnici: od ilustratora, preko art direktora do vlasnika vlastitog brenda. Koja vam uloga najviše odgovara ili je multitasking postao vaše drugo ime?
- Odgovara mi svaka uloga koja će pomoći svijetu u kojem živim. U pravu si, multitasking nam je svima u kreativnim industrijama postao srednje ime, ali ja sam, nekako, s vremenom, širenjem slike o svijetu oko sebe, pomaknuo fokus sa sebe na svoju okolinu i tu se sada vrtim, gledam kako da budem od koristi. Zamijenile su mi se riječi vodilje s uspjeh na pomoć i moram reći da nikad nisam bio sretniji ni kao čovjek, a nećeš vjerovati, ni kao dizajner.
Kao netko tko je specijaliziran za logotipe i tipografiju, što sve treba imati neki znak da bi privukao pažnju?
- Jedini pravi recept za bilo kakvu komunikaciju, a posebno za vizualnu je istina. Ako logo ili vizualni identitet sadrži i česticu istine s kojom se korisnik može identificirati, da je dešifrira, da ispadne pred sobom pametan, estetičan ili načitan, i da je tako integrira u svoju svijest i podsvijest, onda je cilj ostvaren. Ljudi danas reagiraju glavom, pa tek onda srcem. A mnogo toga ni ne siđe do srca, dušu nećemo ni spominjati jer mnogi misle da im se ona nalazi u glavi. Na nama kreativcima je da prepoznamo i kontroliramo te procese, ali za opće dobro, a ne samo za uobičajene uske materijalne interese klijenata, nego sagledavanjem široke slike, planetarno, natenane, od osobe do osobe. Tržište nije ništa drugo do par pravilno izabranih očiju i svega iza njih.
Dugo godina ste radili plakate za Jugoslovensko dramsko pozorište. Zanima me mislite li da su plakati danas zanimljiviji od onoga što se događa u kazalištu? Zašto je to tako?
- Svih ovih godina osjećam da su moji plakati za kazalište na besplatnoj vožnji kroz dizajnersko vrijeme i prostor, dobivaju nagrade na račun pisaca, režisera, glumaca, scenografa i kostimografa koji daju sve od sebe, svaki atom svojeg kreativnog potencijala, dok ja na samom kraju procesa za par minuta ilustriram naslov predstave, očešem se o njihov trud i pokupim zvjezdanu prašinu preko medijskog šlaga. Ako smo toga svjesni, nemam nikakvo pravo čeprkati po mukama teatarskih kolektiva, jer niti mogu procijeniti gdje, tko i zašto škripi, šmira ili falšira, niti im znam pomoći osim plakatom.
Vaša karijera je počela u oglašavanju, kod poznatog Dragana Sakana. Koliko se toga promijenilo od tog vremena i što mislite hoće li se ikada vratiti jedan takav kult kao što je bio njegov?
- Svako vrijeme ima svoj kult. Ja, eto, imam sreće što nastavljam raditi ono za što sam rođen kroz različita vremena. Kreativne visine koje su postignute u vrijeme Dragana Sakana teško će se ponoviti, jer su nastale kao posljedica paradoksalnih vremena i njegovog specifičnog duha koji je to ludilo znao iskoristiti. Mnogi bi gledali samo kako mogu izvući materijalnu korist i čekali da mutna vremena prođu, a on je imao viziju i duboki unutrašnji poriv da za sobom ostavi jasan kreativni trag. Bilo je lako pratiti ga na tom putu, jer je to bio jedini brod u to vrijeme koji je imao krila. Ali, vjetrovi su se promijenili, valovi, mučnina, članovi posade su htjeli svoje brodove, ne nužno s krilima, pa je i ta bajka završila i ušla u legendu. Danas je situacija mnogo drugačija, zavladalo je surovo prodajno oglašavanje, gdje prostora za visoku kreaciju gotovo da i nema, pa sada zbog toga Sakan i njegovi mornari djeluju kao divovi. Naravno, ima svijetlih primjera koji ne skreću s puta legendarne kreativnosti iz Hilandarske, poput njegovih sinova i njihove New Moment agencije, ili njegovog bivšeg partnera Ivana Stankovića s knjigama i emisijama o oglašavanju, medijima i komunikacijama.
U svojim radovima ste dosta ironični, najviše autocinični. Kakav je vaš karakter zaista?
- U jednom trenutku je ironija postala moj prvi kreativni jezik. Međutim, rođenjem kćeri i nastavkom akademske karijere profesora na Univerzitetu umjetnosti osjetio sam na svojoj koži da je ironija u malim količinama lijek, a u velikima otrov, tako da sam morao naći način da je samo povremeno, farmaceutski koristim. Tu se kod mene dogodio odavno potreban prijelom karaktera, nadam se na bolje. U svakom slučaju, i dalje sam najoštriji prema samom sebi.
Predajete i kao profesor na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Čemu učite studente?
- Učim ih poštivati dar koji su dobili od svemira da mogu stvarati nešto ni iz čega, da su rođeni za druge, a ne samo za sebe, da se sjete, kad god se osjete malima, da je cijeli svemir u njima i, naravno, da rade ono što im najlakše ide sve dok im to ne postane teško, a onda da nastave to isto raditi sve dok im ponovno ne postane lako. I tako u krug, do kraja.
O čemu ste sanjali kada ste bili dijete? Jesu li vam se ostvarili svi snovi ili i dalje sanjarite o nečemu?
- Snove ostvarujem svaki dan. Živim ono o čemu sam sanjao i o čemu i dandanas sanjam - da mijenjam svoju okolinu na bolje, da svijet bude pametniji i ljepši, da pomognem kome treba, ali prije svega da inspiriram. I dalje svaki dan crtam, predajem, pišem knjige za djecu i odrasle, dizajniram logotipe, garderobu, čak i tenisice... Sva sreća pa nisam sanjao da snimim rap album. Mada, kad bolje razmislim...
Kako sve stižete, s obzirom na to da imate i obitelj?
- Moja obitelj je sastavni dio moje svakodnevice pa tako i svih mojih uspjeha i neuspjeha. Živim u istoj zgradi u čijem je prizemlju i moj studio, moja Olja radi od kuće, Nađa nam ide u školu praktički preko puta. Sve smo organizirali tako da se možemo dnevno družiti, a ne samo vikendom, kao većina obitelji danas. Uštedjeti dva sata dnevno u prometu ovog našeg Beograda u beskonačnoj tranziciji je pravo bogatstvo. To je više od 700 sati s obitelji u jednoj godini.
Što prvo primijetite u nečijoj kući kada ste u gostima?
- Prvo gledam pod, automatski, kao što kod osobe prvo gledam cipele, a kad pogled stigne do zidova, tu se i zadržava, jer tu imam osjećaj da mi netko ima nešto reći. Za mene nema veće nagrade nego kad vidim da je nekome moj rad dio svakodnevne inspiracije.
O čemu nikada ne govorite, pa ni za novine?
- Pričam o svemu, vjerujem i previše, s jedinom željom da drugima svojim iskustvom uštedim godine vrćenja oko vlastitog repa. Ali, politika je jedna od rijetkih tema o kojoj nemam što pametno reći, jer sam sve iluzije potrošio na prethodnim nivoima igrice pa vjerujem da su promjene moguće na nekom drugom, višem nivou do kojeg civilizacija još nije stigla.
Na koju pjesmu mrdate kukovima ovih dana?
- Album “Donda” Kanyea Westa za šljaku, album “Ghosteen” Nicka Cavea za razmišljanje te podcast “Deeper Shades of House” za plesanje.
I za kraj, kako vidite Futro u budućnosti?
- Futro = Inspiracija.
