U novoj knjizi ˝Divan život - što našu egzistenciju čini smislenom˝ finski autor Frank Martela između ostalog, raspravlja i o sreći, ali ovaj put kao lošem životnom cilju. Već uvodni citat u poglavlje, razmišljanje Johna Stuarta Milla iz njegove ˝Autobiografije˝ iz 1873. daje nam smjer autorova promišljanja o temi: ˝Sretni su samo oni (mislio sam) čiji je um usredotočen na nešto osim vlastite sreće: na sreću drugih, na poboljšanje čovječanstva, pa čak i na neko umijeće ili težnju, kojoj streme ne kao ka sredstvu, nego kao idealnom cilju. Ciljajući nešto drugo, oni usput pronalaze sreću.˝
Vjerojatno ste se načitali raznih gluposti o sreći, tom fenomenu koji je postao opsesija na suvremenom tržištu ideja. Potraga za njom smatra se individualnim pravom i jasno – idealnom odgovornošću. Autor nas podsjeća da se engleska riječ za sreću ˝happiness˝ temelji na srednjovjekovnoj riječi hap koja je značila ˝slučaj˝ ili ˝prilika˝- što znači da je sreća bila povezanija sa slučajnim dobrim ishodom, puno više nego s unutarnjim blagostanjem. Naime, i autor i prevoditelj ovog djela (Vinko Zgaga) ističu da se u većini europskih jezika, od talijanskog do švedskog pa i hrvatskog odnosno staroslavenskog se riječ ˝sretan˝ isprva upotrebljavala u značenju ˝imati sreće.˝
Danas, u nastojanju da izvuku maksimalnu sreću iz svake životne situacije i okolnosti, ljudi se uglavnom ničemu ne mogu prepustiti jer su de facto izgubili sposobnost uživanja u životu takvom kakav je. Nesretni pak osjećaji, postaju dvostruki teret, tvrdi autor – ne samo da se osjećamo nesretno, nego se osjećamo i krivima što nismo uspjeli doseći kulturnu normu prema kojoj trebamo biti cijelo vrijeme sretni. Utemeljeno na anketama Gallup World Polla, Svjetsko izvješće o sreći iz 2019. tražilo je stanovnike 156 zemalja diljem svijeta da procjene svoj trenutni život ocjenom od 0 do 10, pri čemu je najgori mogući život - nula.
Finci daju najviše ocjene – što i nije posebno neshvatljivo s obzirom na njihovu ekonomsku i političku razvijenost. Međutim, sreća nije tek zadovoljstvo životom. Kad se provede slično istraživanje s pitanjem koliko pozitivnih emocija stanovnici različiti zemalja osjećaju, ljestvica se obrne i odjednom zemlje poput Kostarike, Gvatemale i Paragvaja postaju najsretnija mjesta na svijetu. O složenosti ove teme može se još puno pisati, ali ono što se daje kao najčešći odgovor je snažan unutarnji kompas. Valja ga ojačavati kako bi se adekvatno mogli oduprijeti moćnom utjecaju kojim nas mediji stalno bombardiraju. Jasno da je teško odmaknuti se od sreće kao cilja jer smo u našoj kulturi (globalnoj kulturi) preplavljeni porukama i upozorenjima sreće, uputama kako do nje doći.
Sreća je, sve jasnijim postaje, nusproizvod vrijednih postignuća, a ne vrijednost sama po sebi – dakle, potraga za osobnom srećom loš je i neadekvatan odgovor na pitanje što naš život čini ili može učiniti vrijednim i značajnim.
