New age kulturu danas slobodno možemo usporediti s dućanom mješovite robe u kojem na nepreglednom nizu polica stoji nedefinirana masa religioznih, kulturnih, socijalnih, političkih i znanstvenih ideoloških proizvoda, pomiješanih s oduševljenjem za istočnjački misticizam, paranormalno, okultno pa čak i neke pravce suvremene psihologije. Ima tu u skladištima i astrologije, reinkarnacije, izvanzemaljskog života, evolucije i života nakon smrti, brige za okoliš i zdravlje koja se ponekad iznosi na rasprodaju. Kako se ne izgubiti u toj džungli samorazvoja, to već polako ulazi u kategoriju sreće. Rupda Ji jedna je od vodećih svjetskih terapeutkinja koja iz Australije, gdje je stacionirana, diljem svijeta održava radionice, duhovne obnove i treninge za ljude koji tek počinju raditi na sebi, ali i za iskusne pojedince koji žele unaprijediti svoje razumijevanje istinskog povezivanja, oporavka od traume, intimnosti odnosa, voditeljskih sposobnosti i ostalih alata za osobni razvoj. Najranije djetinjstvo provela je uz Osha, najinspirativnijeg i najprovokativnijeg duhovnog učitelja 20. stoljeća. Svojim radom predstavlja jedan bolji svijet u kojemu ljudi osjećaju sigurnost i podršku. Njezin terapeutski rad nadahnjuje i osnažuje svakog pojedinca tijekom njegova samorazvoja, a polako ga uvodi i u korporativno okruženje. Odnedavno gotovo svakodnevno svjedočimo duhovnim praksama u tvrtkama širom svijeta. Razvijanjem humanističkog okruženja zaposlenici mogu postići svoj puni kapacitet. I Hrvatska je u niskom startu.
Kako ste kao terapeutkinja i osoba koja se bavi unutrašnjim radom proživjeli nedavna zbivanja u svijetu?
- Jedna od glavnih karakteristika suvremenog čovjeka, posebno u zapadnoeuropskoj kulturi, potreba je za postizanjem, akcijom i ciljevima. Sve to paralelno je začinjeno i unutrašnjom potrebom za kontrolom. Dakle, na svakodnevnoj razini živimo s razornom energijom svih mogućih pritisaka i mislimo da je to normalan način života. Neke druge kulture i dijelovi svijeta, poput Indije, Amazone i Afrike, ipak funkcioniraju na potpuno drukčiji način. Uzemljenije, sa smirenijom dinamikom, s fokusom na mirnija stanja. Ritam života im je drugačiji. Situacija s Covidom-19 zatekla me u Australiji, gdje i inače živim nekoliko mjeseci godišnje. Nakon početnog šoka, otkazivanja svih radionica koje sam trebala održati diljem svijeta i odlaska u izolaciju, ubrzo sam počela doživljavati novu realnost kao divnu priliku za usporavanje, unutrašnji mir i priliku za sebe. Počela sam uživati u esencijalnim ljepotama života na koje tako lako zaboravimo. To me neizmjerno nahranilo i vjerujem da se to dogodilo svim ljudima koji su mogli doživjeti sve što se dogodilo upravo kroz ovu dimenziju.
Što nam je kolektivni osjećaj straha učinio na mentalnoj, fizičkoj i duhovnoj razini?
- Vjerujem da ne postoji čovjek na svijetu, uključujući mene i sve terapeute, koji se proteklih mjeseci nije direktno suočio s osjećajem straha na kolektivnoj i osobnoj razini. Postoje ljudi koji nisu stabilni u kontaktu sa samima sobom, koji funkcioniraju kroz obrasce ovisnosti o drugima ili su prestrašeni na razini vlastite prirode. Njima su ovakve situacije okidači za suočavanje sa strahom od preživljavanja. Tad osjećaj straha može potpuno prevladati i upravo strah postaje jedina reakcija na sve. Ovdje su i mediji odigrali snažnu ulogu pojačavanja paranoje i naglašavanja neizvjesnosti. Doslovce smo živjeli na kolektivnoj frekvenciji straha. Ako otprije nismo izgradili neki oblik zaštite za izvanredne situacije, u smislu unutrašnjeg rada na sebi i mogućnosti da postignemo mir, relaksaciju i opuštanje ili da budemo sa sobom u zoni ugode, moglo je biti iznimno zahtjevno. Kao terapeut susrela sam se s mnogim drastičnim slučajevima jer je sve negativno, kao i sve pozitivno kao moguća percepcija, sada bilo naglašeno. Pritom mislim na slučajeve obiteljskog zlostavljanja, slučajeve ovisništva ili, primjerice, depresije koji su se dodatno pojačali, a ponekad i eskalirali.
Kako se uopće možemo nositi sa strahom?
- Ponekad strah može biti toliko snažan da ovlada čitavim našim sistemom. I na mentalnoj i na fizičkoj razini. Može nas dovesti do napadaja panike i do potpunog izbezumljenja. Reakcije poput anksioznosti, lupanja srca i pretjeranog znojenja samo su neke. Ljudi počinju ubrzano razmišljati i preplavljuju ih kompulzivne misli, osjećaju unutrašnje drhtanje. Uvijek savjetujem svojim klijentima da zatvorenih očiju legnu ili sjednu u ugodan položaj te stave ruku na mjesto na tijelu na kojem najviše osjećaju napetost. Ovo je oblik nježne meditacije koja svakako može umiriti i tijelo i um.
Recite nam nešto više o 21-dnevnom programu koji ste osmislili tijekom izolacije i kojem su se priključili ljudi iz cijelog svijeta?
- Shvatila sam da je ovo izazovno vrijeme pravi trenutak da ljudima diljem svijeta ponudim 21-dnevni program podrške i susreta sa sobom u kojem će si pokloniti vlastiti prostor i priliku za osluškivanje nutrine. Svaki dan je sadržavao neki program ili zadatak, od meditacije, joge, plesa, dijeljenja s nekim putem Zooma ili Skypea, izrade nečeg kreativnog rukama, sviranja instrumenata. Povezali su se ljudi iz apsolutno svih dijelova svijeta i bilo je upravo predivno vidjeti koliko ta vrsta podrške znači i pomaže u ovakvim trenucima.
Je li nam ova situacija više nego ikada do sada pokazala kako ljudi zapravo čeznu za unutrašnjim radom na sebi i za podrškom, iako se toga boje i hoće li se nova percepcija realnosti života ipak na neki način nepovratno promijeniti?
- Moj doživljaj je kao da je čitav planet napokon stao da duboko udahne. Dogodila se velika kolektivna promjena na svim razinama. Imam osjećaj da su ljudi skinuli staru kožu i pustili novoj, mladoj da polako počne rasti. Kao da smo svi dobili priliku za rekreaciju vlastitog života i kao da smo dobili dopuštenje za neki novi početak na neki nov, samo naš način. Radi se o velikoj prilici i otvaranju raznih mogućnosti. Sigurna sam da je sve više ljudi spremno krenuti u dublje upoznavanje sebe i za ovu vrstu rada. Sada više nego ikad prije. Ljudi su napokon shvatili da je u svakom trenutku moguće sve izvanjsko izgubiti, ali ne i same sebe.
Što nam naše tijelo govori u usporedbi s govorom uma?
- Tijelo često pokazuje osjećamo li se ugodno i opušteno ili nelagodno i nismo opušteni, na primjer osjećamo li se zatočeno, ograničeno, stegnuto, je li nam se promijenilo disanje, možemo li doći do daha, znoje li nam se dlanovi, ruke su nam hladne. Dakle, tijelo s nama stalno razgovara i daje nam do znanja jesmo li opušteni ili pod stresom. Um na to ima velik utjecaj, jer ono što mislimo, kamo nam misli putuju, koliko se izgubimo u mislima, ako se udubimo u neku priču ili pretjerano razmišljamo o nečemu, onda se lako možemo zasititi i premoriti, na što tijelo reagira simptomatskim odgovorima kao što su kratkoća daha, stezanje i slično. Dakle, postoji mnogo različitih stvari koje možemo učiniti kako bismo oslobodili tu traumu u tijelu, što često ima veze s disanjem, pokretom i različitim vježbama koje radim u svojim radionicama.
Je li današnji život prezahtjevan?
- Naš stav prema životu u velikoj mjeri utječe na našu percepciju života. Ako mislite da se život događa vama, vjerojatno ćete misliti da je težak. Ako smatrate da se život događa za vas, tada biste mogli osjećati kao da vas život stalno daruje novim poukama, da učite i rastete, te da je ustvari to jedno prelijepo putovanje s mnogo učenja i mnogim usputnim lekcijama.
Što se mijenja kada ljudi u svojem svakodnevnom životu počnu živjeti "ovdje i sada"?
- Počinju cijeniti male stvari. Počinju prepoznavati da su učinili najbolje što su mogli. Počinju sami sebi odavati priznanje. Počinju uživati u trenutku. Ne izgube se brinući o budućnosti ili razmišljajući o prošlosti. Kad smo u sadašnjem trenutku "ovdje i sada", onda naučimo cijeniti stvari i živimo u zahvalnosti. Zato je zahvalnost ključna kod ulaska u sadašnji trenutak, jer ako sad prijeđemo u stanje zahvalnosti, onda smo zahvalni za ono što jest, umjesto da se brinemo o prošlosti ili budućnosti.
Zašto je čovječanstvo moralo proći kroz "ludilo" kako bi došlo do točke potencijalnog buđenja te što se tada događa na individualnoj razini?
- Čini se da živimo u svijetu dualnosti - crno-bijelo, muško-žensko, gore-dolje, lijevo-desno. Čini se da sa svjetlosti dolazi tama. Sa svijesti dolazi nesvjesnost. Čini se da iskustvo boravka na ovom planetu uvijek uključuje i drugu stranu stvari. Imamo ljubav i mržnju. Može se reći da je ovo iskustvo ulaska u nesvijest način na koji možemo doći do točke frustracije te se napokon probuditi i reći "Ovo više ne može tako funkcionirati, nisam sretan zbog toga". A kad uđemo u stanje frustracije, tada se zapravo krećemo, ustajemo sa stolice i počinjemo mijenjati stvari, tj. mijenjamo uzorak i izlazimo iz ciklusa. Tada se svijest može pokrenuti, tj. započinje buđenje ili, moglo bi se reći, potencijal za buđenje. A ipak, čini se da se upravo to događa s čovječanstvom.
Zašto nam je tako teško stupiti u kontakt sa sobom?
- Ovo pitanje, na neki način, vodi do superega. Ego je onaj glas u vašoj glavi koji je poput unutarnjeg kritičara ili unutarnjeg suca i zaista je kritičan prema vama. Može vam reći sve što biste trebali ili ne biste trebali učiniti te vas kritizira ili sabotira. A taj vas glas često može odvratiti i reći vam kako biste se trebali brinuti o budućnosti ili se izgubiti u prošlosti. Rijetko je zainteresiran da bude u sadašnjem trenutku. Često se govori da u sadašnjem trenutku ego zapravo nema svoje mjesto, jer on u stvarnom trenutku ne postoji. Kada sam to naučila iz tibetanskih učenja, isto sam prepoznala i u vlastitom iskustvu - kada sam više prisutna u sadašnjosti, "ovdje i sada", ne razmišljam toliko, već uživam, osjećam i cijenim. I zato je moguće da je zbog strukture ega najteže ostati u sadašnjosti.
Recite nam kako se aspekt ljubavi i srca uklapa u vaš rad?
- Za mene je to sve. Srce je sve. Za mene i moj osobni život te za moj profesionalni život. Shvatila sam da kad iz glave prijeđemo u svoje srce te osjetimo i dopustimo si da osjećamo, toliko toga možemo izliječiti tim osjećajem. Vjerujem da srce ima vlastitu mudrost, svoju inteligenciju. Sada, više nego ikada prije, prepoznajemo kroz znanost, kao što je HeartMath, da domena srca reagira nekoliko milisekundi brže od domene mozga.
Gdje ste odrasli i kako je to utjecalo na vaš pogled na život?
- Odrasla sam u Velikoj Britaniji i u Škotskoj, gdje sam kao dijete sredinom 70-ih imala priliku boraviti u tibetanskoj budističkoj zajednici. To je bila divna prilika da provedem vrijeme s budistima koji nisu govorili engleski, ali su se skrbili o meni, tješili me i pokazali mi što znači suosjećanje, poštovanje i dubina, tj. osjetila sam koliko su duboki u svom načinu postojanja. Oni su vrlo strpljivi i razumljivi, što sam prepoznala i shvatila a da nikad nisam razgovarala s njima, jer su pričali na drugom jeziku. Dakle, tamo sam odrasla i bila u internatu u Oxfordu od svoje pete godine. To je vjerojatno bilo jedno od najtežih razdoblja mog djetinjstva kojeg se mogu prisjetiti. Drugo je iskustvo života s velikim mistikom Oshom, u čijoj sam zajednici provela drugi dio djetinjstva i odrastanja. Osho je bio filozof koji je često govorio o svjesnosti, meditaciji i buđenju, kako postati svjesno ljudsko biće. To je također bilo još jedno značajno razdoblje mog života koje me polagano dovodilo sve bliže želji da postanem terapeut, jer sam u tom razdoblju svog života mogla uvidjeti prednosti onoga što sam dobila tim iskustvom.
“A woman is the full circle. Within her is the power to create, nurture and transform her world”
S jednom od vodećih svjetski terapeutkinja razgovarali smo uoči jedinstvene radionice "Spirit of a woman" koja će se održati od 7. do 11. rujna 2020. na otoku Corfu u Grčkoj.
Riječ je o jedinstvenom programu posvećenom ženama i ženskoj snazi. U predivnom okruženju i prostoru povjerenja i sigurnosti, žene imaju priliku istražiti sve izazove s kojima se susreću danas. Slobodnim izražavanjem kreativnosti i strasti, slavljenjem ženstvenosti, snage, intuicije i ranjivosti polaznice su inspirirane kročiti u zonu svoje organske istine, osnažujući se međusobno.
