Nakon što je u Srbiji buknuo slučaj Miroslava Antića, dotad uglednog glumca i profesora glume, koji je uhićen jer je godinama silovao i na druge načine seksualno zlostavljao djevojke, od kojih su mnoge bile maloljetne, cijela je regija počela otkrivati vlastite slučajeve. Na Facebook stranici "Nisam tražila" objavljuju se strašne priče djevojaka i žena koje su doživjele neki oblik seksualnog nasilja. Predatori su, čini se, svuda oko nas, a s obzirom na to da žrtve često osjećaju strah i sram zbog proživljene traume, često godinama šute. O razlozima toga već smo pisali, a danas želimo otvoriti temu kako pomoći onima kojima je to potrebno.
Moguće je da vam se prijateljica, sestra, majka ili kolegica povjerila o svojim iskustvima bilo kakve vrste nasilja. Što učiniti u toj situaciji? Kako im možemo pomoći?
Savjeti na stranicama udruga koje se bave pomoći ženama, djeci i manjinama koje su žrtve nasilja govore uvijek i prvo o tome da osobi koja nam se povjeri trebamo - vjerovati. Potrebno je stvoriti siguran prostor za osobu kojoj nije bilo lagano ispričati što im se dogodilo.
Rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje jedan je od glavnih zadataka Ženske sobe, neprofitne organizacije čiji je cilj prevencija i suzbijanje seksualnog nasilja. U okviru Ženske sobe je i Centar za žrtve seksualnog nasilja u kojem se pruža direktna pomoć i podrška osobama koje su preživjele nasilje. O tome što mi možemo napraviti ako je netko nama blizak preživio seksualno nasilje, pitali smo sociologinju Josipu Tukaru Komljenović iz Ženske sobe.
"Ako nam se netko povjeri, nikako ne bismo trebali odmah nagovarati osobu da prijavi nasilje. Trebamo prvo pokazati podršku, reći da im vjerujemo jer ako pokažemo sumnju u njihovo iskustvo, time im još jednom oduzimamo kontrolu i stavljamo ih u nepovoljan položaj. Ono što bi bilo korisno je s njima podijeliti informacije o tome kome se mogu obratiti, ako ih imamo. Primjerice, objasniti im da će u slučaju prijave biti potrebno ići na policiju, davati izjave, priložiti dokaze i slično, predstaviti neke udruge koje im mogu pomoći. Ako ne znamo takve procedure i nemamo te informacije, trebamo ljudski pružiti podršku i reći: 'Zajedno ćemo pronaći način da ti pomognemo'", kaže Josipa Tukara Komljenović.
Ističe kako Ženska soba pruža i pravnu pomoć onima kojima treba, no to ne znači da im se ne možete obratiti ako ste već odlučili da nećete prijaviti nasilje - nitko vas na to ne prisiljava.
"Često nas kontaktiraju osobe bliske onima koji su doživjeli seksualno nasilje, raspitujući se kako im možemo pomoći. Važno je naglasiti da nas mogu kontaktirati osobe koje žele prijaviti nasilje, one koje još nisu sigurne žele li i one koje su sigurne da nikada neće prijaviti. Nikoga ne možemo i ne želimo prisiliti i tjerati na to da prijavi nasilje. Dolaze nam i osobe koje su doživjele nasilje u djetinjstvu, što znači da ni ne mogu prijaviti jer je nastupila zastara. Nekim osobama je potrebno prijaviti nasilje da bi nastavile dalje sa životom, dok neke samo žele proraditi traumu i kroz psihološku pomoć proći kroz to. U feminističkoj terminologiji izbjegavamo koristiti termin 'žrtva', nego koristimo izraz 'osoba koja je proživjela nasilje'. Tako im vraćamo kontrolu nad životom, to znači da neće cijeloga života biti žrtva, nego će shvatiti da je to iskustvo dio njih, ali ne mora biti, odnosno ono ih ne definira", rekla nam je Tukara Komljenović.
Žensku sobu možete kontaktirati na njihovoj web stranici, a tamo ćete pronaći i kontakt telefon i mail.
