Razgovarali smo s troje autora ove intrigantne predstave: redateljicom Marinom Pejnović te dramaturzima Marinom Lisjakom i Filipom Jurjevićem. Iako mladi autori, biografije su im zaista impresivne.
Kako ste se vas troje okupili i kako je došlo do ideje o ovom projektu?
Marin: Pa sreli smo se na Tinderu. (smijeh)
Marina: Ravnatelj Kerempuha imao je ideju da tri mlada redatelja s mladim dramaturzima naprave svaki po jednu priču koja se referira na trenutačni kaos u kojem se nalazimo. Izabrala sam temu Teorija zavjere. Iz nekih produkcijskih razloga, ideja o triptihu se raspala pa je pao dogovor da napravimo cijelu predstavu. Za Marina i Filipa sam čula od kolega, a voditeljica učilišta ZKM-a Grozdana Lajić mi je pričala o njihovim adaptacijama koje su radili za mlade. Kontaktirala sam ih, upoznali smo se, razgovarali i u konačnici shvatili kako svakog od nas zanima neki aspekt te teme. Krenuli smo u istraživanje i na kraju objedinili sve u jedan kaotični kolažni svijet u kojem pokušavamo izvući mehanizme teorija zavjera u vremenu postinformacije ne proizvodeći lik, osobu, priču, nego efekt.
Nakon poziva vas dvojice – što se dogodilo, jeste li imali ideju ili ste na ideju došli nerazmišljajući – popularno među kazalištarcima "intuitivno" ili ste znali što ćete raditi, oduvijek?
Marin: Teško da je išta u ovom procesu bilo intuitivno, a i ne znam baš da nam druge kolege u struci rade intuitivno – naročito s ovim navodnim znakovima. Ni Filip ni ja se nismo domislili ideji, nego je Marina došla s krovnom temom kojom se želi pozabaviti i pojasnila koji su joj elementi ključni za kompleks teorije zavjere, a onda smo u trianglu postepeno otkopavali zajednički jezik koji bi okupio i naše interese. Negdje po putu smo se našli i ponovno razišli, porazgovarali o tome što nam je izvedbeno važno i onda iznova pregovarali o modusima teksta i izvedbe. To se dogodilo prošle godine u šestom mjesecu, neko smo vrijeme istraživali, odabirali kojim ćemo se teorijama konkretno baviti, kako i zašto, skupljali materijale, cirkulirali oko motiva i onda se u devetom mjesecu sastali s ansamblom. Doslovce otad nismo stali s pretumbavanjima. A toliko se stvari u međuvremenu izokrenulo da – čak ni u najboljoj namjeri – nismo mogli oduvijek znati što ćemo raditi, nego se samo okretati u skladu sa šamarima koji su pristizali.
Marina: Ne znam jesam li za predstavu ikada morala toliko istraživati, pretraživati i provjeravati istinitost informacija kao za ovu. Koristili smo jezik foruma, političke transkripte, vojne transkripte, biografije s Iskrice, transkribirali videomaterijale s prosvjeda i povijesne govore kako bismo dobili presjek stilova i modusa koje preuzimaju teoretičari zavjere.
Filipe, što je vas inicijalno zanimalo u ovoj temi?
Filip: S obzirom na to da je početak rada bio u šestom mjesecu 2020., odnosno netom nakon prvog lockdowna u kojem su mnoge teorije zavjere i teoretičari istih došli do izražaja, te toga da sam i sam bio svjedokom novinskih članaka o postupcima određenih pojedinaca pod utjecajem istih rekao bih d-tema kao takva u datom trenutku u vremenu. Nakon toga je slijedilo podrobno proučavanje i to je trenutak u kojem se njihov mehanizam nametnuo kao zanimljivost vrijedna istraživanja, ali još više od toga, to kako pojedinci, koje se ne da generalizirati u jednu sferu društva nego su zaista šarolika masa, postupaju pod utjecajem teorija zavjera.
Marina, s obzirom na to da je ovo bila vaša tema i da je ta tema vama nešto "radila" neko vrijeme, zanima me kada se artikulirala kao potencijalno zanimljiva kazališna tema? Razumijem da je interesantna, ali koji su potencijalni izvedbeni problemi?
Marina: Za razliku od predstave "Bilježnica Robija K" u kojoj sam riješila potrebu za kolažiranjem političkih neuralgičnih točaka koje su bez prestanka problem podjele u našem društvu, u ovoj predstavi sam imala potrebu za presjekom svega što se dogodilo od uvođenja društvenih mreža u svakodnevni život nadalje. Teorije zavjere su za mene točka u kojoj se spajaju sve bitne promjene paradigme življenja u zadnjih desetak godina te, iako postoje puno duže, svoj bum doživjele su upravo u ovom periodu. Internet, pozicija čovjeka i tijela u prostoru interneta, prostor realnog i lažnog identiteta, preopterećenost informacijama, fake news, algoritam koji probire informaciju, a mi mislimo da smo sami došli do nje, gubitak empatije zbog nemogućnosti procesuiranja informacija, proizvodnja straha, potreba za pojednostavljivanjem svijeta zbog nemogućnosti nošenja s kaosom, politička korektnost i nekorektnost, cancel culture… Izvedbeno smo iz tog razloga morali raditi svaku scenu iz nule. Svaka je zahtijevala svoje specifično rješenje kao da počinjemo predstavu iz nova, a onda sve scene zajedno u svojoj oprečnosti moraju imati ritam i tempo izmjene informacija koje publika jedva prati. Ideja je postići poremećaj pažnje, a opet iznova zadržati pažnju isto kao i na internetu. Glumcima to ne daje prostor za prazan hod i potrebna je ogromna koncentracija, mentalna i fizička brzina kako bi odigrali te skokove.
Preuzetno će zvučati – ali, zar mi ne živimo u kulturi teorija zavjere, je li ona posebno sada eskalirala ili ona ima temelje u povijesti čovječanstva, na dugom štapu – u povijesti religije? Je li to prevelik zalogaj?
Marina: Ne bih rekla da živimo u kulturi teorija zavjere, ali ih biramo kako bismo si pojednostavili život čime paradoksalno perpetuiramo još veći kaos. Koliko god to isključivo zvuči, ali biti dio nekog društva ili skupine znači pristati na dogovor oko neke pojednostavljene priče što odmah otvara postojanje i točno suprotne priče. Taj modus je isti i u kreaciji povijesti i religije, ali ih to ne čini teorijama zavjere već zapisima pobjednika neovisno što ja mislila o tome. Teorija zavjere nije zapis pobjednika, već samo pojednostavljenje kompleksnog u vrijeme kada više ne pristajemo na samo jednu stranu priče, a upravo je to mnogima potrebno kako bi se orijentirali u životu. Stvar je da informacija više ne pripada medijima, nego je svi proizvode. Samo je pitanje – imamo li pravo proizvoditi laž, fake news? Jedna od scena o kojoj smo razmišljali je da se nađemo na kraju predstave u 2100. godini u distopijskom svijetu nakon apokalipse koja se dogodila u 33. valu korone, a preostali preživjeli imaju novu Bibliju (jedina knjiga koja je preživjela apokalipsu) - knjigu Davida Ickea o reptilima u koje vjeruju.
Marin: Ne osjećam se ni približno sposoban izvesti vratolomiju religija = teorija zavjere, pogotovo jer takva ocjena za sobom povlači neki hoh-prizvuk koji smo nastojali potpuno eliminirati iz predstave. Ako religija jest teorija zavjere – a osim u formi neobavezne paralele nije – to samo potvrđuje princip koji smo nastojali pokazati; da one, kakve bile da bile, svojski reagiraju i utječu na svijet oko nas. Samim time ih ne treba brzopleto i ironično otpisati ili se praviti da su nam posve dostupan korpus za koji točno znamo kako diše. A da one manipuliraju ljudima mi, iskreno, ubija njihovu draž jer podrazumijeva neki tip teorije zavjere unutar sebe – da ih netko svjesno plasira s jasnim planom. Po meni ih interesantnima čini upravo taj krajnji izostanak organizacije. Nepredvidljivo kolaju, sudaraju se s drugim ficlekima informacija po internetu i povezuju u kolaž ili fatamorganu koja je istovremeno neprobojna za kritiku i proždrljiva za sve što bi ju iole moglo osnažiti. A mislim da je tome kumovala kultura informacijskog šuma koja je medijski utrenirana nišaniti nas ondje gdje smo najslabiji. I pritom nema nimalo milosti ni sluha za one koji se u tom šumu jedva orijentiraju, nego te nesigurnosti dodatno koristi protiv nas.
Filip: Mislim da se teorije zavjere ne trebaju uspoređivati s religijom jer religija ima dominantnu poziciju, dok teorije zavjere uglavnom zauzimaju subverzivnu. Također mislim da su društvene mreže i internet odigrali nemali dio u njihovom širenju.
Koja je najtoksičnija teorija zavjere koju ste obradili?
Marin: Mislim da nas je najviše razdrmao temat o incelašima, ali se neki temeljni štimung zavjereničkog boravka na internetu u biti svodi na krajnji izostanak ukusa i mjere s kojim se trebalo naučiti nositi an ženeral. Kad raja pokrene raspravu u komentarima, čak i relativno blesave teorije koje nisu naročito problematične – recimo 5G – to postane prostor krvoločnog iživljavanja. To ventiliranje, dakle, redovito i bez zadrške, klizne u zapanjujuće nasilnu i nenadziranu kakofoniju (čime se maestralno bavi važan Dežulovićev tekst "Dobro jutro, kolege") na koju smo svi lagano otupili.
Marina: Slažem se da je to Incel. Oni su grupa koja djeluje. Nisu Internet-ratnici koji izbacuju frustraciju i bijes u javni prostor, nego oni koji prelaze rampu interneta na kojem su militarizirani. Oni na kraju počnu živjeti svoj internetski identitet.
Filip: Incel i incelaši definitivno uzimaju primat kao grupa koja ne samo što djeluju već njihovo djelovanje ostavlja najopipljivije i najtragičnije posljedice po društvo.
Koja je ona u koju ste kroz diskusije shvatili da ponajviše vjerujete?
Marina: Možda ipak sve to netko dirigira? (smijeh)
Marin: Sad imam dojam da moram odgovoriti nešto pametno, tipa kapitalizam.
Filip: Da je zemlja ravna ploča.
Što je humorno što tragično, a što satirično u teorijama zavjera?
Marina: I humorna i satirična i tragična je proizvodnja straha.
Marin: Sve te teorije – zbog apsolutne nepovjerljivosti prema bilo kojem tipu javno dostupne informacije – dosta nalikuju sekvenci švercanja duhana u Marinkovićevom "Zagrljaju". Recimo kad je glavni državni odvjetnik RH javno obznanio da je mason – koliko god to bila neka priučena, fejk, DIY-masonerija – zaboravili smo na to u dvanaest sekundi. (Pritom ne mislim da smo se tome trebali više posvetiti, dapače!). Ali ispod Indexova članka o tome stajao je komentar "to je diverzija, a svi znamo što je pravi cilj". I to mi je nekako baš super; da pripadnik pravosudne vertikale eksplicitno istupi kao prototipni protagonist prototipne teorije zavjere, i umjesto da to bude potvrda da je nešto stvarno tu, netko ocijeni da je ta otvorenost ipak malo sumnjiva. Što automatski znači da mora da je riječ o dimnoj zavjesi koja pak skriva da nam "oni", "negdje više" spremaju "nešto drugo" jer "zašto bi nam išta tako javno rekli ako zapravo ne ujdurišu?" To mi je duhovito, a možda i satirično. Tragično mi je pak da Tony Cetinski na ovogodišnjoj Dori izbaci nemuštu i priglupu antivax-himnu, da mu rekvizitu čine šahovske figure i ne padne mu na pamet da na zadnjem refrenu simbolički sruši kraljicu. I da pritom nema problem dijeliti pozornicu s čovjekom koji je na uvjetnoj jer je prijetio bivšoj ženi smrću. Katarzu još čekam.
Filip: Humorni su "oni", ti nevidljivi neprijatelji zajednički svim teorijama zavjere. Tragično je kada nečije vjerovanje dovede do postupaka koji imaju ozbiljne i trajne posljedice po društvo. Satira leži u pristupu materijalu. Ako se ne prilazi s ironično-moralizirajućim odmakom onda tema skupa sa svojim akterima otkriva svoj satirički potencijal, no to je opet nešto što se može reći i za razno razne druge teme.
Kako ste proces zaokružili, što biste rekli? Ono, radikalnu autorefleksiju vas tražim....
Marina: Možda smo i pretjerali s brojem tema, ali inzistiranjem na gomilanju površine pokušali smo doći do dubine te ispitati mehanizme teorija zavjera u kazališnom jeziku te vidjeti proizvode li i u ovom mediju isti efekt. Ne može jedna predstava opisati cijeli svijet koji smo otvorili, ali postupci kojima smo se bavili, i razgovori koje smo vodili, otvaraju mi cijeli niz ideja i predstava. Teško je raditi predstavu u kojoj nema lika, prostora ni dramske situacije s tekstualnim materijalom koji velikim dijelom nikada niti nije trebao biti izgovoren, ali ne sjećam se kada sam više na nekoj predstavi naučila i probala. Sigurno prevelik zalogaj, ali bitan!
Marin: Proces nije zaokružen jer je i dalje nevjerojatno intenzivan, imam sve zloslutniji dojam da će nam šestar proklizati. Osjećam radost, strah, uzbuđenje, prazninu, ponos i sram. Kad se to sve posloži, javim se.
Filip: Mislim da bi odgovor na ovo pitanje najiskrenije bilo dati nakon premijere.
