MJESTO KARANTENE: Beograd, Botanička bašta, stan od 98 m2 plus terasa od 40 m2 (koja je usred beogradskoj botaničkog vrta, dakle, poprilični smo sretnici)
ČLANOVI KARANTENE: 4 plus pas Nina (hvala nebesima na psu)
NAJVEĆI STRAH: gubitak voljene osobe
NAJVEĆA ŽUDNJA: MORE! Uvijek!
Mirta je majka, pomajka, suosnivačica jednog od najpopularnijih studija za S faktor u Beogradu. Svojim je opuštenim stilom i vjerom da hedonizam i unutarnje samopouzdanje jednako gradi žensku dušu kao što vježbanje na šipci gradi tijelo inspirirala gomilu žena. Mirta je i kostimografkinja: još dok je radila i živjela u Hrvatskoj odijevala me za hit projekte kao što su bile serije "Vila Marija" i "Ljubav u zaleđu". Kostimografiju nikad nije napustila, ali se prebacila na skuplje produkcije poput reklamnih, a S faktor je pokrenula nakon jedne veće životne krize (koja je koincidirala s drugim porodom!) i u njemu pronašla novu, snažnu, sigurnu sebe.
Mirta je boemski tip u čijim stanovima se uvijek osjećam kao da sam ušla u sedamdesete, čija obitelj inspirira snagom i ljubavlju koja ih povezuje (čak i kad su doznali da član šire familije ima koronavirus!), a tijekom proteklih deset godina počela se baviti i organizacijom vjenčanja i dekoracijom velikih evenata i restoranskih prostora. Taman kad sam pomislila da je za nju samo nebo granica, reklamna industrija i industrija velikih događaja u potpunosti je zaustavljena pandemijom, treninzi također, a velikih vjenčanja teško da će biti. U svemu tome, našla se u Beogradu koji je u suludoj situaciji povremene potpune karantene, suočila se s Covidom gotovo oči u oči, a i dalje me nasmijava baš svaku večer kad zajedno pijemo vino u pauzi od… pa, saznajte sami u pauzi od čega.
Mirta, ti si Hrvatica koja se prije trinaest godina zaljubila u Beograd i u Beogradu ostala, udala se, rodila dvoje djece, izgradila dvije karijere, ali tvoja bliska veza s Hrvatskom i Zagrebom nikad nije prestala. Kako se osjećaš sada kada si toliko blizu (cca 442 km, kako pjeva Bajaga), a zapravo toliko daleko od roditelja, sestrične, brata, nećaka i najboljih prijatelja?
Zapravo sve do sada nisam nikada imala osjećaj da sam se odselila u drugu državu. Sličan nam je mentalitet, jezik nam je skoro isti, blizu sam, za tri sata sam u Zagrebu, zaista sam mogla vidjeti svoje ili oni doći k meni skoro kad god sam željela. Kažem: sve do sada. A sada je ta daljina nemjerljiva. Nedostaje mi obitelj kao nikada do sada. Nažalost, da stvar bude gora, nedavno smo imali smrtni slučaj u obitelji, što nekako sada pojačava potrebu da budemo zajedno, a nemamo mogućnosti. S mamom se čujem redovno preko telefona i nismo se posvađale već dva mjeseca! Smijemo se da je stvarno sve otišlo kvragu kad se nas dvije nismo posvađale mjesecima. Stalno smo na telefonima, komuniciramo jedni s drugima, ali nedostaje taj zagrljaj. Nakon potresa sam danima plakala, stan u kojem sam odrasla i u kojem moji roditelji i brat još uvijek žive nam je stradao poprilično, moja obitelj i moji prijatelji su prošli skoro nezamislivo u već ionako nezamislivim uvjetima. Ja sam trenutno u Beogradu samo fizički, moja duša je u Zagrebu.
Jeste li ikada pomislili da biste trebali "pobjeći" u Hrvatsku dok se to još moglo, što iz emotivnih razloga, što zbog toga što se događa u Srbiji?
Samo pet puta dnevno! (smijeh)
Kada ćeš moći do svog stana u Rovinju, i kad bi mogla, što bi bilo prvo, putovanje u Zagreb ili Rovinj?
A ja se nadam uskoro, možda još mjesec dana, iako kad izgovorim mjesec dana, zvuči kao vječnost, a niti to nije sigurno. Zagreb ili Rovinj? Srećom ne moram birati, jer je Zagreb na putu prema Rovinju i svakako je prvi na redu pa će to biti moje prve destinacije kada se granice otvore. Iako, pitanje za tebe, što misliš kada ćemo sjediti na skalinama na Zlarinu? Nedostaje mi Zlarin i ta lakoća postojanja…
Kakav je osjećaj biti u lockdownu s dvoje (a nekad i troje djece)?
Iskreno, šizofren.
Je li škola kod kuće jednaka muka mamama u Srbiji kao i mamama u Hrvatskoj?
Ma, čula sam se s prijateljicom iz Berlina, homeschooling je muka svugdje! Ljepota škole je u druženju, u većini slučajeva. U tome što i kroz muku i patnju prolaze zajedno, imaju motive prijateljstava, stvaranja svog identiteta u školskim klupama, u prvim ljubavima i u otkrivanju onog što jesu mimo roditeljskog doma. A sad smo im to uzeli, ostalo im je samo hrpa domaće zadaće i predavanja koje im predaju zapravo majke, koje većinom nemaju niti vremena niti koncentracije da bi to uradile kako treba. Tako da bih rekla da je i homeschooling jedna šizofrena stvar ovoga trenutka.
A koliko misliš da majke sada odrađuju posla oko obitelji i jesu li žene doista dodatno nagrabusile u cijeloj ovoj situaciji?
Ja bih to drugačije postavila, rekla bih da su majke "j….. stranka" i generalno, ali da - toliko je toga na nama u ovom trenutku. Sanjam da sam sama doma i da ne radim ništa, da gledam seriju i jedem neki junk food SAMA! Toliko sam obroka skuhala, toliko sam zadaća napisala, veša oprala, suđa raspremila i pospremila, toliko sam puta s djecom dubila na glavi da bih zamaskirala nedostatak prijatelja, da se čudim samoj sebi koliko mogu. Evo, danima igram nogomet s Jankom, moram li nešto više dodati?
U Srbiji je, ispravi me ako griješim, moguće raditi onim danima kada nije karantena? Kako misliš da to utječe na epidemiološku sliku države, a kako na psihu ljudi?
Nije moguće raditi baš sve poslove: i dalje postoje branše koje ne rade, poput kafića, restorana i raznih drugih, ali da, potpuno je suludo da smijem u utorak otići u teretanu, a u petak ne smijem izaći iz kuće. Izludi te to, ne razumiješ što se događa, nije ti jasno ništa, što sad smijem, što ne smijem i zašto. Ljutim se generalno na situaciju. Evo, djeca se neće vraćati u školu do rujna, ali od sljedećeg tjedna će raditi dnevni boravak u školama. Dakle, djeca će sjediti u školama, ali neće imati nastavu?! Mozak mi je eksplodirao kad sam to čula. Mozak nam je svima u Srbiji na rubu eksplozije, vjerujte mi.
Kako tvoja djeca podnose lockdown, a kako nedostatak prijatelja i škole?
Njih dvoje su i inače jako različiti pa tako i različito podnose i ovaj lockdown i neimanje nastave. Janko je štreberski tip, njemu zaista nedostaje nastava, on mi primjerice svako jutro kad ide u školu kaže “Mama, jedva čekam da vidim što ću novo danas naučiti!” Voli učiti, voli nastavu i to mu jako nedostaje. Anđela je pak dijete koje je u oblacima, ona živi među dugama i jednorozima, škola je za nju apstraktna, ide u četvrti razred, a mislim da i dalje nije do kraja shvatila da škola nije igralište. Jako je društvena, silno joj nedostaje društvo, ali škola - ne. Imaju sreću da imaju jedno drugo pa su zapravo uvijek u društvu. Iako, svađaju se konstantno, ponekad imam osjećaj da živim s krdom slonova, nojeva i divljih svinja, tako zvuči taj stampedo, a samo ih je dvoje.
A kako pas Nina podnosi silne šetnje po Beogradu?
Jao! Nina je pas koji voli cijeli dan ležati u svojoj kutiji i spavati, mislim da je silno nerviramo sa svim tim šetnjama, ništa joj nije jasno, ima 11 godina, nikada u životu se nije toliko šetala. (smijeh) Ponekad je doslovno moramo vući da izađe.
Rekla si mi da postoje “kučkari", da tako zovete ljude koji šeću kao pomahnitali u jedino vrijeme u Beogradu kad možete izaći sa psima? Kakva su to iskustva, kako Beograd izgleda kad su svi psi na cesti?
Da, možeš biti sretan ako si kučkar jer to znači da imaš psa i da imaš slobodu dva puta dnevno prošetati u lockdownu, a to vrijedi sve! Jako mi je teško opisati tu situaciju, rekla sam ti neku večer kada sam izašla iz kuće, da bi ovo zapravo mogli opisati jedino ti ili Predrag Ličina koliko je suludo bizarna i pomaknuta situacija. Dakle, izađeš nakon cijelog dana u 23 sata, tišina je vani, policijski sat je, nema prometa (a ja živim u centru, ovdje nikada nije tišina inače), nema ničega, osim jedne ogromne količine ljudi koji šetaju svoje pse. Dakle doslovno svaki, ali svaki čovjek kojeg vidiš na ulici, vuče nekog psa za sobom.
Dobro, neki psi žele hodati, ja eto vučem svog psa, ostali psi vuku svoje gazde, ali nema šanse da Nina ostane doma (što bi ona htjela, njoj paše karantena - možeš li to zamisliti?! Ja valjda jedina imam psa kojem paše karantena!). I svi se pozdravljamo, ali u stilu kao da se svi znamo, kao da smo ratni drugovi, ili kao da živimo u selu od sto stanovnika, ili smo specijalna vrsta pa smo se prepoznali negdje, i sad se svi pozdravljamo, izmijenimo par riječi, i tako.... Kučkari - privilegirana vrsta u beogradskoj karanteni 2020. (smijeh)
Beograđani su inače sposobni ljudi koji se brzo prilagođavaju situaciji. Iznajmljuju li se psi?
Razmišljali smo o tome. (smijeh) Iako, otišli smo jedan vikend kada je bio lockdown na selo, prijatelji su nam posudili svoju vikendicu, ali pod uvjetom da njihovoj prijateljici u gradu, ostavimo našeg psa. Da li je to iznajmljivanje ili robna razmjena? Jesmo li se službeno vratili u srednji vijek? (smijeh)
Čekaj, može li se sad kupiti pas za ljubimca i koje su to cifre?
Navodno može. Evo, susjeda iznad mene je jučer kupila psa, malog labradora. Mogu je pitati, čine se dobrostojeći ljudi. To su milijuni, draga moja, milijuni, i vrijede svakog dinara!
Kakav je to osjećaj imati nekog bliskog oboljelog od korone, odnosno pozitivnog na Covid-19?
Postavljaš mi tricky pitanja. Da, imali smo nekoga "blizu nas" tko se razbolio od korone, na svu sreću bez simptoma, i sve je prošlo kako treba. Nisam inače po prirodi paničarka, ali ovo me satralo. Kako je bilo? A onako, kao u snu. Čekali smo da vidimo tko će se od nas sve morati testirati, jer ti zapravo ne možeš u toj situaciji ni povezati tko je s kime bio u kontaktu. Trebaš to vratiti sto koraka unatrag, a komplicirana je priča i s emotivne strane. Pozitivna ti je bliska osoba, i taj užas, želiš da bude dobro, a nadaš se da je pozitivna dovoljno kratko da ostatak obitelji nije stigla zaraziti, a onda opet, mrziš se zbog te misli, pa mrziš koronu, pa zbrajaš kad ste se vidjeli, kad dotakli… Kaos u glavi. Imali smo sreće. Ta osoba je kratko bila na Sajmu, sad je negativna, svi smo negativni.
Je li istina da ljudi izbjegavaju testiranje da ne bi završili na Sajmu?
Mi nismo izbjegavali testiranje. (smijeh) Iskreno, ne poznajem nikoga osobno tko je izbjegao testiranje radi toga, ali da, tako se doista priča, i ja vjerujem da oni koji, primjerice, nemaju simptoma, izbjegavaju testiranje da ne bi bez simptoma završili u poljskoj bolnici…
Jeste li se bojali za sebe? Kakav je osjećaj birati između lojalnosti obitelji i zdravlja?
Ma nismo se bojali za sebe, zaista nismo paničari i nismo ušli u masovnu histeriju oko toga ni inače. Naravno, poduzeli smo sve da se zaštitimo i da zaštitimo djecu, svih troje, što je iziskivalo, nažalost, razdvajanje za vrijeme trajanja izolacije, razdvajanje djece, jer su neki bili u kontaktu, neki nisu, tražilo je dosta živaca i logistike.
Kad kažeš masovna histerija, čini li ti se da smo svi zapravo ušli u neku zajedničku paranoju?
Naravno da jesmo, svatko na svoj način. Neizbježno je. Iako mislim da je velika većina nas u većoj paranoji oko "života poslije korone". Egzistencijalna paranoja je najgora, rekla bih.
A kako utječe na vaš brak karantena?
Ne utječe nikako. (smijeh) Poprilično smo dugo zajedno, već 12 godina, i radili smo puno na našem odnosu te korona nije prvo nevrijeme u našem životu. Možda se to ulaganje kroz sve ove godine sada isplatilo. Doduše moj muž radi neki svoj projekt trenutno i nema ga pola dana, što dosta pomaže, i na kraju se zaželimo jedno drugoga. Znaš, kad bih imala jednu osobu koju mogu povesti na pusti otok, to bi bio moj muž, tako da ako moram biti s nekim u lockdownu, onda je to svakako on. On je jedna jako stabilna i duhovita osoba, svaki dan izvuče iz mene neki osmijeh čak i kada je najteže, a u zadnjih par mjeseci bilo je dosta takvih trenutaka. On je moja stijena i ljubav mog života i sve ovo bilo bi neopisivo teže bez njega.
Puno Beograđana iskoristi vikende kad je karantena u pitanju da pobjegne negdje u prirodu. Kako to izgleda?
Super je kada imaš gdje pobjeći, u neku vikendicu s dvorištem, ali, čak i kada odeš na selo, ne smiješ izaći iz dvorišta za vrijeme policijskog sata. Da, otišli smo jedan vikend na vikendicu i to nas je spasilo, naravno. To je bio najduži lockdown od četiri dana i puno je lakše biti u kući s ogromnim placem nego u stanu, ma koliko lijepa moja terasa bila. Kako bi rekao Piksi (moj muž), ajmo, da malo promijenimo tapete! Na kraju se zaželiš svoje kuće i svog kreveta pa ti opet bude lakše i kad se vratiš.
Kako uopće izgleda vaša dnevna rutina?
Budim se u 7 jer Janku počinje TV škola u 8, napravim doručak i pripremim ga za početak škole. Popijem na brzinu kavu s Piksijem, on ode za svojim poslom, pa budim Anđelu, doručak za nju, domaća zadaća. Njena škola počinje u 13:15, a za mene tada počinje nabavka ili planiranje nabavke za duži lockdown. Ne želiš nakupovati gluposti, a ne možeš si pomoći. Prošli put sam kupila zalihe kokica za mikrovalnu za sljedećih godinu dana, ali nisam recimo kupila kruh. (smijeh) Zatim ručak, ponekad se provuče neko druženje jer ne mogu izdržati da ne vidim najdraže prijatelje, onda trčiš kući jer će policijski sat, pa opet neka škola.
Uvijek je neka škola ili domaća zadaća, pa spremam večeru, pa oko 21 h konačno sjednem, namolim djecu da mi daju sat vremena slobodno, molim Boga da zaspu u tih sat vremena (nikada se ne dogodi), popijem dvije čaše vina, dovoljno da ostanem trijezna, ali i da me ošamuti, pa deset puta smirujem djecu, pa deset puta urlam da se smire, popijem još jednu čašu vina da se smirim od urlanja, onda ih zamolim u suzama, manje trijezno, da se smire i zaspu, i odvučem se u krevet.
Pa gdje tu imaš vremena za svoj posao? Kako uopće vidiš da će se treninzi koji ženama puno znače, tvoj posao, S faktor, balet za odrasle, joga, mijenjati zbog nove normalnosti? Kako se ti osjećaš prema online treninzima? Radiš li ih već?
Nije važno kako se ja osjećam, tako to vidim, jer ženama jako puno znače ti treninzi, pogotovo kad su to vođeni treninzi s instruktoricama koje poznaju od prije. To je vrijeme za njih, to je vrijeme da se isključe iz svega, to je vrijeme koje im je potrebno sada više nego ikada prije. Ja treniram yogu s Unom Senić i znam kakav je to osjećaj odraditi svoj trening pa premda online, predivno je, većinu treninga me rasplače. Ali toliko ljubavi prođe kroz taj trening i to je sve! Ma fali mi dodir, naravno, i ja nekako vjerujem da ovo nije nova stvarnost. Vjerujem u dodir i da ćemo ga uskoro prakticirati kao nekoć.
A kako se osjećaš vezano uz kostimografiju i organizaciju vjenčanja? Kako misliš da će se vjenčanja mijenjati zbog Covida, možeš li to uopće zamisliti?
Dekoracija evenata je nešto što najviše volim raditi, volim raditi s cvijećem, volim sudjelovati u organizaciji tih velikih evenata, to je poseban hype. Međutim, to su veliki projekti koji uključuju veliki broj ljudi i zaista je pitanje kada će se ta industrija ponovo pokrenuti. Mogu zamisliti, naravno, ja sam vječni optimist, mislim da će se stvari vratiti na staro, ne tako skoro, ali hoće. Vjerojatno ne prije cjepiva. A vjenčanja će uvijek biti, onaj tko se želi vjenčati, taj će se vjenčati, i s 200 uzvanika i nekim ekskluzivnim vjenčanjem ili će biti samo oni i kumovi i vjenčat će se usred pandemije.
Sve se jače čuje iz Srbije da je kraj karantenama, što ste naučili u ovoj fazi?
Naučili smo da možemo živjeti četiri dana na kokicama bez kruha, naučili smo da je pas zaista najbolji čovjekov prijatelj, naučili smo da nam je konačno svima dosta ekrana i da nam svima nedostaje zagrljaj dragih ljudi, naučila sam da čak i kad me zatvore u kuću četiri dana i umirem od dosade i dalje nisam raspremila veš sa stolice u svojoj sobi (ovo govorim jer sam bila uvjerena da je to taj trenutak kad ja konačno postajem uredna osoba) i naučila sam da "bižidu dani", a život ide.
Kako misliš da će izgledati atmosfera života u eri nakon Vučićeve policijske države?
Nadam se da je ovo početak kraja policijske države, tako mi djeluje, tako nekako miriše u zraku, ali, ja imam svoj mikro svijet u Beogradu, moj muž mi uvijek kaže, ti misliš da je Srbija Dorćol, pa zato ja imam utisak da su promjene blizu, ali, vidjet ćemo... Ljudima je dosta represije.
