"Ovo ti je dar za rođendan!”, napisala mi je teta Željka, kako mi, Ljupkini poznanici, često zovemo Ljupkinu mamu. Možda baš zato što je ona, kako kaže "samo Ljupkina mama, samo žena koja ju je rodila", Željka Gojić nikada nije htjela istupati medijski. Činilo joj se, kaže, da je to nepošteno "šlepanje" i da nema smisla. No njezina energija, kreativnost i beskrajna potpora Ljupki nisu ostale neopažene. I prije društvenih mreža pričalo se o tome koliko su Gojići povezana obitelj, a kad su Facebook i Instagram kao platforme eksplodirale, svi mi vjerni pratitelji dobili smo mali uvid u inspirativan odnos Željke i Ljupke, u Željkine duhovite, ironične i iskrene komentare, u njezine remeniscencije o vremenu koje je prošlo, u njezin nostalgičan pogled na Zagreb nekada, u njezine uvide o braku i obitelji koji su posve sigurno bili čvrst model Ljupki koja, osim što je prekrasna na majku, već desetljećima svoju publiku oduševljava mirom, stabilnošću, obiteljskim životom, snagom i kreativnošću.
Mi koji ih pratimo znamo da obje stoje iza modnog brenda Jolie Petite. Posljednji dan prije zaštitnih mjera stajala sam upravo ispred Ljupkine slastičarnice koja je Knežiju pretvorila u mondeni kvart i razmišljala koje da kolače uzmem za početak karantene. Ljupkin brat spustio je jednu knjigu koju sam trebala odnijeti obitelji s kojom sam tada živjela. Sve se mijenjalo, a potres nismo mogli ni naslućivati. U tjednima koji su slijedili palo mi je sto puta napamet pitati baš njih dvije kako obitelji poput njihove podnose razdvojenost koja je nužnost u ovoj situaciji.
ŽELJKA
MJESTO KARANTENE: Zagreb, Knežija, dovoljno velik stan, balkon je nebitan u našem slučaju, presudne su dvije kupaonice i dva daljinska upravljača, spašavaju brak!
ČLANOVI KUĆANSTVA: Željka i muž (kojeg čak i ona zove “deda”)
NAJVEĆA ČEŽNJA ZA VRIJEME IZOLACIJE: unuke
NAJVEĆI STRAH ZA VRIJEME IZOLACIJE: pišem “potres” i zaljuljam se, i pomislim - eto, što ti je psiha, a voditeljica na TV-u kaže "Zagreb je upravo pogodio potres jačine 3.5 po Richteru"
LJUPKA
MJESTO KARANTENE: Zagreb, Knežija, stan nikad dovoljno velik za sprint tri curice, terasa
ČLANOVI KUĆANSTVA: Ljupka, Mika, Jana, Mila, Mari, pas
NAJVEĆA ČEŽNJA ZA VRIJEME IZOLACIJE: putovanja
NAJVEĆI STRAH ZA VRIJEME IZOLACIJE: da se netko od obitelji, rodbine, kumova i prijatelja ne razboli
Kad ste se zadnji put vidjele?
Željka: Maloprije baš, donijela nam je kruh, mlijeko i cvijeće… Ona to stavi na otirač i odmakne se. Malo popričamo i žuri doma njima trima. Inače, u petak 6. ožujka išla sam s Milom i Mari za vikend u Opatiju, tri dana kasnije otišla sam pripremiti firmu da živi bez mene i od tad sam doma.
A kad ste se zadnji put zagrlile?
Željka: Taj dan kad smo išle u Opatiju.
Ljupka: Prije tog izleta, da. Početak trećeg mjeseca se sad čini jako daleko!
Nosite li maske?
Ljupka: Neeee. Naučena sam u Japanu da maske nose samo bolesni ljudi da ne zaraze druge. Ne znam kako ostatak Azije funkcionira, ali Japan je zemlja u kojoj je to jednostavno u kulturi da ako si prehlađen ili samo imaš alergiju nosit ćeš masku da bi zaštitio druge od sebe... Volim to poštovanje jednih prema drugima i to kako se cijeni tuđi život. Japan me dosta naučio o ovakvim krizama. Pazim na sve kad idem u dućan i kad dostavljam tati i mami. Dezinfekcija, naravno.
Željka: A ja masku ne nosim jer se s nikim ni ne viđam. Deda ima šest stentova friško ugrađenih, ja imam astmu pa kako smo visokorizični, nitko nam ne dolazi niti izlazimo. Šalimo se da su doma tri najrizičnije skupine. Jack (naš jack russell terrier) ima dijabetes. Svi blizu živimo, djeca, Betika (muževa sestra) i šogi, pa si mašemo s balkona, a petkom imamo tulum pa plešemo i pjevamo na balkonima. Da mi je netko tu sliku mogao pokazati prije par mjeseci i rekao "to ćete biti vi!", rekla bih mu da je prolupao… Čujemo se preko mobitela i vidimo na vratima kad nam djeca ostave stvari za "starije i nemoćne" kako oni to zovu, pozvone i odmaknu se. Kratko popričamo… Dva puta su i curice došle, al’ to je mučenje!
Ljupka: Ma navika nam je da to ne koristimo jer cure teško to podnose.
Željka: Mi čak nismo puno ni na Skypeu bili kad su živjeli u Japanu. Jana ne bi prestala plakati čitav dan, tako da, radije bih se spremila i otišla k njima onako kao da su u Samoboru. Dva puta godišnje, pa osam godina tako. Dva aviona, dva vlaka …Sad im je sve došlo na naplatu…(smijeh) Najviše brinem za sina, koji se brzo snašao kad su zatvorili kafiće i restorane i krenuo s dostavom Jolie Petite kolača… Ostali su svi manje više doma. Ma da, nikad se ne zna, i da, bojim se za sve njih!
Ljupka, Japan je naviknut na potrese? Koliko vas je to pripremilo, i psihički, i pripremama, za ovaj koji je pogodio Zagreb?
Ljupka: Uh, za prvi potres u 6:20 ujutro nismo se stigli sjetiti ničeg iz Japana jer nas je sve probudilo i malo smo svi bili u šoku… (smijeh) A za drugi potres smo već svi bili ispod stola pa i pas Japanac! (smijeh) Vidjela sam kasnije da su neki komentirali da se ne smije sakriti ispod stola, ali tako smo naučili u zemlji izlazećeg sunca, koja je ujedno i zemlja potresa… Nakon drugog potresa pokupila sam sve najbitnije i izašli smo van ispred zgrade u trenutku kad smo bili sigurni da ništa ne ljulja i da nam ništa na putu do livade neće pasti na glavu. Tamo smo sreli moje roditelje, tetku, tetka, sestrične, kumu, njenu mamu i sestru… (smijeh) Želiš da ti dalje nabrajam? Bilo mi je drago vidjeti da se unatoč strahu od potresa svi, ali baš svi, drže distance zbog korone.
Željka: Ja sam već bila budna, prvo sam pomislila na djecu, jesu li djeca dobro, a zatim gdje su pumpice i lijekovi za astmu, jer ako bih i mogla nekako preživjeti pod ruševinama, astma bi me ugušila bez lijekova… Tako, dok je još treslo i dok su se otvarala sva vrata i ladice na sedmom katu na kojem živimo, ja sam skupljala pumpice, a deda stajao pod nekim nosivim zidom i vikao na mene jesam li normalna i da dođem njemu... Čitavo to vrijeme mi je prolazilo kroz glavu koliko li je čvrsta zgrada u kojoj žive moja djeca, pa onda: nova je, ali, ima li dovoljno armiranog betona, pa onda: u redu, za našu znam da je sva armirana, rađena je '71. za policiju. Pa onda: je li ono moj pokojni otac govorio da je dilatacija zgrade na sredini kraj našeg stana? I što je ono rekao da to znači?Je li to dobro ili loše? U deset sekundi! Nevjerojatno što sve prođe kroz glavu. Ljupka je nazvala čim je prestalo tresti.Tek poslije drugog smo odlučili sići na livadu i tada sam ih vidjela, ali, mama ih je već instruirala, tako da je bilo jako čudno i tužno kako su im oči prikovane za dedu i mene, ali nisu prilazile. Najčudnija je bila najmanja, Mari.
Ljupka: Cure su sve brzo shvatile jer su odrasle u Japanu gdje je to stil života. Kad smo u ono prvo vrijeme slušali vijesti o koroni i kako se ponašati u ovoj novonastaloj situaciji njih dvije su same od sebe komentirale da je to njima normalno jer je tako bilo u Japanu, ali tijekom cijele godine.
Kako misliš da sve ovo utječe na njih? Nedostatak društva, škole, strukture, putovanja na koja su navikle?
Ljupka: Kad se radi o druženju, školi i putovanjima, to je drugačije. I priznajem, bojim se da ne uvenemo svi zajedno koliko god je nama doma veselo i koliko god bili kreativni u snalaženju kako si napraviti dan normalnim bez svega navedenog...
Željka, vidjela sam (poslala si mi) oslikanu sobu, nevjerojatno je da si pronašla utjehu u kreativnosti. Je li to tvoj model?
Željka: Apsolutno, uvijek… Jednostavno sebi posložim u glavi da nešto moram ili da nešto ne smijem i ne mogu, ili kako bi Ljupka rekla, da sam "trpica"... i nema patnje! Ona se izgubi u napisanoj pjesmi, priči, slici. Momentalno mi je nestalo platna, pa sam prešla na zid! Neki dan sam pročitala kako će mnogi ljudi sad doživjeti samoću u svojoj punini i vidjeti kako je našim starima... Pa sam nazvala svoju mamu (dakle, prabaku) koja ima 79 godina i sadi blitvu, luk, mrkvu, cvijeće, čita, gleda filmove i serije, hekla, štrika… i rekla sam joj “sunce ti žarko kako uživas sve ove godine”… nasmijala se od srca i shvatila odmah zašto!
Ljupka, a koja je tvoja utjeha?
Ljupka: Ma, evo, sad ću biti posve iskrena. Ja nemam vremena ni o čemu razmišljati, a kamoli tražiti utjehu u kreativi jer sam mama tri curice koje nisu baš mirne. Jedu više puta dnevno - u prijevodu - ne izlaze iz kuhinje i frižidera pa se pravim kao da mi je najveća utjeha kuhinja gdje upotrebljujem svu svoju kreativnost... Sva sreća pa volim kuhati. A gdje je tu škola, rutina koju sad ja moram zadovoljiti. Doručak, škola, ples, pospremanje, opet ples, crtići, učenje, ples, ručak, ples, ples, večera, pas, ples, ples, otplešemo umorni na spavanje... Uglavnom, znaš one smiješne video klipove koje ljudi šalju lančano? Meni je u glavi jedan koji fali, a u kojem mame šprintaju prema wellnesima i iza sebe bacaju pregače, kuhače, krpe i sve slične "modne dodatke" koje smo imale ovih mjesec dana... Ne stignem ni pomisliti na posao, a kad pomislim, umrem od straha.
Kako slastičarnica sada radi? Bojite li se za prostor, bojite li se za zaposlene? Bojite li se za uloženo? Kakve su mjere koje se predlažu za ponovno otvaranje? Što misliš, Ljupka, kao ugostiteljica, kako će ta industrija izgledati u budućnosti?
Ljupka: Jao, stani, stani, stani! Sva tvoja pitanja su zastrašujuća i prisutna su u mojoj glavi od prvog dana, ali jednako tako svaki dan je i sve manji strah od njih... To je život na koji ćemo se morat naviknuti, bar neko vrijeme. Tip sam koji jako puno analizira i to može biti i loše i dobro. Trenutačno mi ta moja analiza dobro dođe jer dođem do svakakvih ideja i rješenja, a čim imam ideju najveći sam pozitivac.
A što mislite, kako će život izgledati u budućnosti? Majčinstvo, druženje s unukama, škola, djetinjstvo, more?
Željka: Ja ne mislim ništa. Bit će kako bude i ja ću se tome prilagoditi i sigurno opet naći način kako biti ok.
Ljupka: Nadam se jednako kao i do prije korone samo s maaaalo više opreza i brige o drugima oko sebe, a o prirodi pogotovo jer nam ona daje najljepše stvari... Sjedila sam neki dan rano ujutro na klupi u parku i slušala proljeće. Uvijek sam ga voljela, gledala, slušala i slikala, ali nikad nije bilo glasnije.
Ljupka, brines li više za mamu i tatu sada?
Ljupka: Ma ja sam i inače ono naporno dijete čiji tata ili mama ako su zaspali popodne pa im je glas čudan na telefon jer sam ih probudila postavljam sto pitanja kako su i zašto im je takav glas... (obje se smiju) Tako da se brinem, rekla bih, kao i uvijek.
Željka: Dosadna je, da.
U redu, ajmo na "ljepša pitanja". U čemu najviše uživate (ako u ičemu), a što vam je najteži dio ove "nove normalnosti"? I koje su vaše beauty tajne u izolaciji?
Željka: Pa, ono što nam je zajedničko je zdrava kosa i ten… Frizeri i kozmetičari bi i prije korone propali s nama. Ne farbamo se ni jedna, sijede nemamo. Šiške odrežem sama. Ljupka čak ni taj problem nema. Masku na lice moramo stavljati jer je Jana u ovoj karanteni otkrila svoje kemičarske sklonosti pa muti maske za lice, mogu reci da su odlične. Evo jedna, dala mi je recept; čvrsti jogurt, banana, limunov sok i med. Rekla sam prijateljicama kad vam unuke budu radile maske za lice i donosile na prag, javite se… (smijeh)
Ljupka: Ma sve je isto kao i prije samo sada više uživam u tome kad stignem oprati kosu sama u kupaonici.
Kako izolacija utječe na odnose unutar kućanstva? Tko najviše puca, tko je najstabilniji?
Željka: Eeeee, deda je došao na svoje! Ta škorpijetina je sigurno čitav život maštala o tome da ne izađem iz kuće 45 dana. (smijeh) Tako da se super slažemo, nikad bolje! A ja spavam kao klada oduvijek, budim se u šest i prvo što radim upalim TV i čekam vijesti, pratim stožer i, uglavnom, televizor radi čitav dan što god ja radila.
Ljupka: Imamo dane kad je jako opušteno i zabavno. Imamo dane kad nam smeta zrak koji udišemo, a kamoli jedni drugima. Sva sreća pa se jako volimo i navikli smo stalno biti zajedno. I to nas je Japan naučio. Kad bolje razmislim svakog od nas na momente uhvati klaustrofobija jer znaš da nisi slobodan na način na koji smo navikli, ali brzo nađemo lijepu stvar u tom danu.
A u čemu tražite inspiraciju?
Željka: Inspiracija je u nama samima, samo je trebalo slobodnog vremena.
Ljupka: U svemu oko sebe. Inspiracije mi nikad ne fali. Tip sam koji pogleda kroz prozor i osjeti neku ljepotu... Ionako moram gledati kroz prozor jer ne mogu gledati na televiziji što želim, gledam ono što mi djeca nametnu. (smijeh)
Željka, iz razgovora sa svojim roditeljima i nekim njihovim prijateljima, čini mi se da je vaša generacija nekako stabilnija u ovom razdoblju, strpljivija, da prihvaćaju ovo stanje s dozom nevjerojatne mirnoće? Ili je to snaga zbog djece, a doma su suze?
Željka: Kada sam imala 38 godina, a Ljupka 17, došle smo iz New Yorka u Pariz. Trebalo je sav taj "život u koferima" odnijeti u potkrovlje pariškog stana. Rekla sam Ljupki da stoji kraj kofera, a ja sam se dva, tri puta penjala gore-dole. Ništa mi nije bilo teško. Nakon nekoliko dana u nekom razgovoru rekla mi je da sam u najboljim godinama u tom trenutku. Da, bila sam, da je bila moja mama umjesto moje kćeri i nju bih ostavila da čuva kofere, a ja bih nosila! To su te najbolje godine! Ali, vjerujte mi, ja kao da još uvijek imam te godine u glavi. I čini mi se, sada, prvi put, s ovom koronom, da sam ja dugo i predugo u njima, iako mi je 58. I nitko ne traži od mene/nas, ali vaša generacija, generacija moje djece živi takvim životima da vam je jednostavno potrebna naša pomoć! I teško da ćete nekoga mojih godina čuti da kaže "kako mi je dosadno". Mi smo generacija kojoj nikada nije bilo dosadno! Evo kako ja to vidim: nisu nas roditelji morali, a nisu ni stigli, zabavljati kad smo bili mali, nismo morali imati sadržaj dana… sadržaj bi nam bio da sami radimo doručak, da sami idemo u školu gdje god ta škola bila, da se sami vraćamo doma, da sami pišemo zadaću i smišljamo što pokloniti prijateljici za rođendan, a da pri tom roditelji ni ne znaju za prijateljičin rođendan, da se sami zabavljamo u sobi kad roditeljima dođu prijatelji. Mi smo generacija koja može živjeti na kruhu s masti. Serotonin u glavi nam je isti i uz taj kruh i uz gušćju paštetu, i na livadi uz roštilj i na najelitnijim putovanjima. Od tud naša dobra prilagodba na ovu situaciju. Ne mogu van, ok, dobro, idem štrikati, heklati, slikati, čitati, pisati… Što kažete, moram tako dva mjeseca? Pa dobro, ako moram - moram, nema pucanja… Sve ono što inače ne mogu i za što nemam vremena, sad ću! I iako sam kronična bolesnica, hvala Bogu, nema potrebe za suzama, svi smo zdravi, a nadam se da će tako i ostati.
Ljupka: Ja čekam PMS da se dobro isplačem! (smijeh)
Koji su vam planovi nakon što nas krizni stožer oslobodi?
Željka: Iskreno, nemam plan. Samo da svi ostanemo zdravi i da ne pokupimo tu beštiju!
Ljupka: Jelena, jesi ti za to da nas dvije snimimo onaj spot o mamama koje bježe u wellness i bacaju sa sebe odore kućanica? (smijeh)
Kako se vas dvije družite i kada? Imate li WhatsApp grupu?
Ljupka: Mašemo si s balkona, gledamo se prilikom dostave stvari za stare i nemoćne. (smijeh) I dopisujemo se, stalno se dopisujemo…
Željka: Imamo grupe razne obiteljske, ali u jednoj gdje je šira obitelj, tu zaboli trbuh od smijeha i sve je odmah lakše!
