KRADU - Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti studentska je bijenalna revija kazališnog stvaralaštva studenata Akademije. U svojih trinaest izdanja obnovljeno je preko pedeset predstava stvorenih kao dio studija glume i kazališne režije.
U glavnom ovogodišnjem programu moći ćete vidjeti predstave nastale u zadnje četiri godine na odsjecima glume i kazališne režije, a popratni program činit će paneli i diskusije o kazalištu i kazališnom praznovjerju. KRADU Trinaesti fokusiran je na praznovjerja i lošu sreću u kazalištu.
Svečano otvorenje festivala je 11. svibnja, a prve predstave možete pogledati od četvrtka, 12. svibnja. U trajanju od tri dana moći ćete pogledati 6 predstava, dvije dnevno, na sceni Akademije i u dvorani F22 u Frankopanskoj ulici. Porazgovarali smo s pet mladih producenata koji su u velikoj mjeri zaslužni za ovaj projekt. Iznijeli su nam svoja uvjerenja, stavove i poglede vezane za produkciju, ali i kulturnu politiku.
Noa Nikolić ima 20 godina. Uloga u reklami za Dukatino i rečenica "Ja bi da doma imamo klavu" te uloga u filmu "Majka asfalta" uvele su ga u svijet filma i kazališta. Prije dvije godine upisao je studij produkcije na ADU. Za sebe kaže da obožava hrvatsku sinkronizaciju "Shreka 2" te većinu dijaloga zna napamet - možda nije korisno, ali to ga zabavlja. Bavi se mačevanjem. Voli kartati belu koristeći zagorski naglasak i ima izuzetno loše ulete.
Što su najveći izazovi produkcije?
- Držati naš ego i ega suradnika pod kontrolom. Puno se emocija javlja na projektu, puno se stvari izgovori.
Koje produkcijske vještine vam se čine osobito važne?
- Rana detekcija ciljane publike za projekt. Važno je znati za koga radimo da bismo znali kako da to napravimo.
Što je "suvremena" produkcija?
- Vrlo širok pojam. Pada mi na pamet proizvodnja krosmedijskih i transmedijskih projekata, koji se distribuiraju putem više medija, koristeći nove tehnologije.
Što vama, za vašu generaciju posebno nedostaje u našem kulturnom polju, odnosno u našoj kulturnoj produkciji?
- Mislim da smo po pitanju kazališta u relativno dobroj situaciji. Zagrebačka nezavisna scena jača, daje prilike mladim umjetnicima te proizvodi predstave koje privlače mlade u kazalište. Problem je što se ne dobije osnovno umjetničko obrazovanje na području filma i izvedbenih umjetnosti kroz osnovnu i srednju školu. Ne postoji sustavan, institucionalan razvoj publike. Treba raditi na povećanju potražnje za kvalitetnim proizvodom.
Kako vidite prednosti i mane naše kulturne politike?
- Neke su stvari pohvalne kao što je postojanje Zaklade Kultura nova koja financira operativne troškove udruga civilnog društva. Najveći je problem manjak sredstava za sveobuhvatno provođenje kulturne politike. Tu je još i loše stanje infrastrukture koja se daje u najam organizacijama civilnog sektora te netransparentni sustav valorizacije programa. Također, treba raditi na poticajima privatnom sektoru da više ulaže u kulturu.
Kako ste zamišljali ovaj posao, a kako sada zamišljate s praksom koju stječete – koje su razlike? Kako ste se uopće odlučili na ovaj studij?
- Odlučio sam upisati produkciju jer povezuje kreativnost i poslovanje. Omogućuje mi da osmišljavam svoje projekte te da nađem optimalan način za njihovu realizaciju. Moje se razmišljanje o poslu producenta nije previše promijenilo u odnosu na vrijeme prije fakulteta. Uvijek me iznenadi količina vremena koja se posveti određenim projektima (npr. dokumentarni filmovi koji se rade i po 10 godina). S praksom shvaćamo da treba raditi na afirmiranju pozicije producenta koju nažalost još mnogi ne shvaćaju.
Voljeli biste producirati...
- Satiričnu animiranu seriju za generaciju Z i mladu odraslu publiku tipa "South Park" ili "Family Guy". Takvo nešto u Hrvatskoj dosad nije napravljeno, a nije da smo društvo u kojem se nema što kritizirati.
Ne biste voljeli producirati...
- Sapunice.
Inspirirani ste kojim produkcijama? Što vas je ostavilo bez daha?
- Od filmova veliki utisak ostavio mi je film "Očnjak" grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa, dok od predstava "Ja, tata!" I to ne figurativno, doslovno sam ostao bez daha na izvedbi.
Petar Janković je prije ovog studija neslavno studirao na Fakultetu političkih znanosti s kojeg je otišao i posvetio se produkciji. Kao dijete često je odlazio u Kazalište Trešnja gdje su se dogodili njegovi prvi doticaji s izvedbenim umjetnostima. U djetinjstvu je posuđivao glas za nekoliko reklamnih kampanja. U srednjoj školi se preko dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih zaljubio u kazalište i film. Tamo je i upoznao mnoge ljude koji su mu danas u užem krugu prijatelja. Glumio je u tri sezone "Crno-bijelog svijeta" sporednu ulogu Štrebera. U slobodno vrijeme voli igrati društvene igre s prijateljima, najdraži film mu je "Borat", a najdraža hrana burgeri. Voli otići na dobar koncert i festival, nebitno je li filmski, glazbeni ili kazališni.
Što su najveći izazovi produkcije?
- Uvijek je najveći izazov osigurati sve resurse potrebne za realizaciju projekta. Objasniti svima koji sudjeluju na projektu da se neke stvari jednostavno ne mogu napraviti ovisno o budžetu, a da pritom ne povrijedimo ničije osjećaje.
Koje produkcijske vještine vam se čine osobito važne?
- Mislim da producent treba biti organiziran i dobro se nositi s nepredvidivim situacijama i izazovima. Veliku ulogu ovdje ima i anticipacija problema koje je lakše riješiti, ako smo ih predvidjeli na vrijeme.
Što je "suvremena" produkcija?
- Po meni bi to bila bilo kakva produkcija koja koristi nešto novo, neviđeno. Bilo da se radi o novim tehnologijama, kros-medijskim projektima ili novim načinima izvođenja već poznatih djela.
Što vama, za vašu generaciju posebno nedostaje u našem kulturnom polju, odnosno u našoj kulturnoj produkciji?
- Najveći je problem što se o filmu i kazalištu ne govori dovoljno kroz osnovnu i srednju školu. Učenici imaju premali doticaj s tim područjima. U Zagrebu postoje filmske i kazališne grupe/radionice za mlade čiji polaznici često upisuju Akademiju. Samo sa srednjoškolskim obrazovanjem je teško upisivati filmske studije.
Kako vidite prednosti i mane naše kulturne politike?
- Iako postoje zaklade koje se bave financiranjem kulturnih projekata u Hrvatskoj, mislim da ih je nedovoljno. Premalo se ulaže u kulturu i na nju se gleda kao na sporednu stvar dok je ona zapravo bitna za razvoj društva.
Kako ste zamišljali ovaj posao, a kako sada zamišljate s praksom koju stječete – koje su razlike? Kako ste se uopće odlučili na ovaj studij?
- Prije nego sam se počeo baviti produkcijom na faksu sam mislio da će se puno lakše sve dogovoriti i posložiti kao u Tetrisu. Sad shvaćam da to nije tako, non-stop se nešto mijenja u zadnji tren i često finalni produkt nije niti blizu originalnog koncepta projekta. Produkcija mi je bila oduvijek zanimljiva. Volim organizirati stvari, dogovarati s ljudima tko će koji dio posla obaviti pa sam je iz tih razloga upisao.
Voljeli biste producirati...
- Kad sam upisao faks bio sam uvjeren da ću se baviti audiovizualnim projektima no radom na projektima na faksu i van faksa stav mi se malo promijenio tako da još ni sam nisam siguran za koju bih se vrstu produkcije opredijelio. Najbitnije mi je da je ekipa dobra i onda se sve lako može dogovoriti i napraviti.
Ne biste voljeli producirati...
- Projekte u kojima ne vidim nikakav potencijal da budu zabavni i zanimljivi.
Inspirirani ste (kojim) produkcijama? Što vas je ostavilo bez daha...
- Inspiriran sam kad vidim mlade ljude koji će usprkos manjku budžeta i ljudske snage napraviti kvalitetan film ili predstavu. Iako je novac ono što pokreće kulturnu industriju, entuzijazam igra veliku ulogu i nekad znači i više od novca.
Tibor Vukelić, rođeni Zagrepčanin odmah je nakon gimnazije upisao ovaj studij. Njegovim riječima "pravi život započinje tek malo prije Akademije, pri pripremama za upis studija produkcije", dok sudjeluje na završnom filmu "Hister". Od tada se samo nižu većinom lijepe akademske suradnje, s nadom da će uskoro započeti i one profesionalne.
Što su najveći izazovi produkcije?
- Iz mog dosadašnjeg iskustva pokazalo se kako je pri produkciji bilo kakvog sadržaja, od videa do filma, od predstave do festivala, najbitnije i najizazovnije pronaći dobre suradnike, one koji će znati samostalno i kvalitetno provesti misao u djelo i obaviti dobar posao.
Koje produkcijske vještine vam se čine osobito važne?
- Veliki je izazov za producenta, ali i temeljna vještina, voditi ekipu i jasno postaviti očekivanja i zadatke. Naravno, tu su i izazovi stvaranja ideje, prikupljanja sredstava za provedbu i sveopće organizacije projekta, ali sve je to bitno lakše uz dobru ekipu suradnika .
Što je "suvremena" produkcija?
- Suvremenom produkcijom može se smatrati velik dijapazon stvari i ona se može razmatrati u svekolikim kontekstima. Za kontekst domaće "suvremene" umjetničke produkcije, prema mojem mišljenju, to bi bio odmak od općepoznatih i ustaljenih modela, tema, ideja i načina rada, koji se često smatraju specifičnima za Hrvatsku, prema nečemu što se može prezentirati na svjetskoj razini, na način razumljiv i zanimljiv širokoj publici. Takvih primjera već se može pronaći u hrvatskoj scenskoj produkciji, a u audiovizualnoj se tek počinju formirati.
Što vama, za vašu generaciju, posebno nedostaje u našem kulturnom polju, odnosno u našoj kulturnoj produkciji?
- Smatram kako je za opću dobrobit budućnosti naše kulture, uzevši značenje te riječi u svakom pogledu, nužno potrebno obrazovanje. Nedostaje publika koja će pogledati domaći film u kinu, predstavu s nezavisne scene, plesnu predstavu, umjetnički animirani film i sve ono na što opća javnost gleda pomalo s prijezirom ili gađenjem. Potrebno je početi obrazovati o svim vrstama umjetnosti od najranije, vrtićke dobi pa do završetka srednje škole i to kroz praktičnu nastavu, primjerice, odlascima u kino i kazalište, radionicama i razgovorima o viđenome.
Kako vidite prednosti i mane naše kulturne politike?
- Naša kulturna politika, prema mojem mišljenju, ima mnogo dobrih ideja i načela, koja se zapravo ne provode u djelo radi niza različitih faktora uvjetovanih stanjima države i društva u kojima smo osuđeni djelovati.
Kako ste zamišljali ovaj posao, a kako sada zamišljate s praksom koju stječete – koje su razlike? Kako ste se uopće odlučili na ovaj studij?
- Od ovog studija zaista nisam imao nikakva očekivanja i to je bila jedina opcija koju sam mogao odabrati. Tome je tako jer je studij produkcije spoj onoga što sam oduvijek volio – umjetnosti - i onoga što znam raditi – rješavati situacije i organizirati.
Voljeli biste producirati...
- Kvalitetne sadržaje bilo koje vrste koje ćemo publika i ja željeti vidjeti.
Ne biste voljeli producirati...
- Projekte bez svrhe, motivacije, plana i nikako bez dobre ekipe.
Inspirirani ste (kojim) produkcijama? Što vas je ostavilo bez daha...
- Produkcije koje me inspiriraju su one koje se odmiču od standarda – bitnije je biti drugačiji, nego najbolji.
David Uranjek rođeni je Osječanin koji je nakon završene gimnazije upisao studij produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Za njegove prve susrete s kazalištem pobrinuli su se roditelji koji su ga još u vrtićkoj dobi vodili na predstave za djecu. To je kasnije rezultiralo time da početkom osnovne škole odlučuje upisati Dramski studio Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, gdje uči i djeluje punih 12 godina, sve do kraja srednjoškolskog obrazovanja. Paralelno s kazalištem, upoznaje se i s televizijom na kojoj je otac radio, a kao radoznalo dijete rado i često odlazi s njim na posao. Tamo je s godinama upoznao i naučio osnove snimanja i montaže kojima se i danas služi. Po dolasku u Zagreb i početku fakultetskog obrazovanja, počinje raditi brojne izvedbene i audiovizualne projekte s kolegama s fakulteta. Krajem prve akademske dobiva priliku raditi te se profesionalno usavršavati na Novoj TV kao asistent redatelja na projektu "Masterchef". Po završetku "Masterchefa", ostaje na Novoj te radi finale "Supertalenta", "Novogodišnju emisiju" te "Ples sa zvijezdama".
Što su najveći izazovi produkcije?
- Najveći izazovi produkcije su svakako pokušaji da se inovativne i kreativne ideje pomire sa surovom stvarnošću u kojoj obično nema dovoljno novca ili vremena, a u domaćim uvjetima, vrlo često ni novca ni vremena za njihovu realizaciju.
Koje produkcijske vještine vam se čine osobito važne?
- Među najvažnije produkcijske vještine ubrojio bih kreativnost, snalažljivost, organiziranost i možda najbitnije – smirenost. Producent je osoba koja predvodi određeni kreativni tim i važno je da se pri tome ponaša obzirno i suvereno za osobnu, ali i dobrobit cijelog kreativnog tima.
Što je "suvremena" produkcija?
- Ovo je dobro pitanje koje zahtijeva malo razmišljanja. Rekao bih da je osnovno obilježje suvremene produkcije to da se oslanja na nove medije kako u audiovizualnim, tako i u izvedbenim umjetnostima. Novi mediji te inovacije koje dolaze s njima su sve prisutniji i nude bolje odnosno veće produkcijske uvjete. Vjerujem kako ćemo u budućnosti gledati sve više hibridnih projekata u tom smislu.
Što vama, za vašu generaciju posebno nedostaje u našem kulturnom polju, odnosno u našoj kulturnoj produkciji?
- Mislim da se ne ulaže dovoljno u kulturno obrazovanje mladih. Tako recimo u sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja ne postoji zaseban predmet koji bi se bavio filmom i kazalištem, iako pod normalno postoje predmeti koji se bave likovnom i glazbenom umjetnošću. Zastupljenost filma i kazališta je kroz nastavni predmet Hrvatski jezik vrlo opća i slaba što kasnije dovodi do nedostatka mlade publike kako u kazalištu, tako i u kino dvoranama. Situacija je nešto bolja kod fakultetskog obrazovanja u sklopu kojeg ipak postoje sastavnice diljem Hrvatske kao što je ADU koje nude priliku za obrazovanje mladih filmaša i kazalištaraca. Međutim do problema ovdje dolazimo kada su u pitanju budžeti za izvođenje studentskih filmova i predstava koji su nekada i do deset puta manji od realne produkcijske vrijednosti tih projekata što zna uzrokovati puno izazova u procesu realizacije istih. Često se danas može čuti teza kako je kultura luksuz, što donekle može biti istina, ali nikako opravdanje za trenutnu situaciju.
Kako vidite prednosti i mane naše kulturne politike?
- Iako naša kulturna politika ima svojih prednosti, rekao bih da je situacija daleko od idealne. Samo jedan od većih problema je prethodno spomenuto kulturno obrazovanje mladih, a tu još onda dolazi u pitanje i status umjetnika u Hrvatskoj, položaj nezavisne kulturne scene, strategija razvoja publike, problem raspodjele javnih sredstava itd. Dobra vijest u svemu tome je da postoji svijest o problemima u kulturi pa će se tako na primjer uskoro u javnoj raspravi naći i novi Zakon o kazalištima koji bi trebao riješiti većinu trenutno gorućih problema u hrvatskoj kazališnoj sferi, no hoće li to tako i biti ostaje za vidjeti.
Kako ste zamišljali ovaj posao, a kako sada zamišljate s praksom koju stječete – koje su razlike? Kako ste se uopće odlučili na ovaj studij?
- Zamišljao sam ga otprilike onako kako ga zamišlja većina domaće javnosti - puno glamuroznije s hrpama novca i ostalim statusima moći. Šalim se malo, mislim da je takav ugled ovaj posao stekao primarno zbog hollywoodskog utjecaja na javnu svijest. Stvari su u Europi poprilično drugačije posebno kada je o filmu riječ. Producenti su ovdje puno manje eksponirani u javnosti, rade sa skromnijim budžetima te se njeguje autorski pristup projektu što u većini slučajeva znači da je redatelj određenog filma ili kazališne predstave glavna kreativna figura kojoj se prepušta velika većina kreativnih odluka pri čemu se ne uzimaju u obzir komercijalni aspekti istih. Ono što na Akademiji pokušavamo sve više osvijestiti i dovesti do izražaja je pojam kreativni producent koji označava osobu koja je više od pukog organizatora i financijera određenog projekta. Upravo bi i svrha našeg obrazovanja trebala biti usmjerenost prema prepoznavanju i/ili osmišljavanju kreativnih te inovativni ideja i formata koje bismo potom provodili u djela. To je smjer u kojem se želim razvijati i po tim principima, jednog dana, profesionalno se usavršavati. Iako sam dobar dio svog mladog života proveo u kazalištu, točnije u Dramskom studiju Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, zbog kojeg se vjerojatno i rodila prvotna želja da upišem studij glume na nekoj od akademija u Hrvatskoj, ubrzo sam shvatio da me osim glume zanimaju televizija, film kao i novi mediji koji pružaju puno mogućnosti za kreativno djelovanje i izražavanje. Sukus moje radoznalosti u kulturno-medijskom svijetu našao sam u Studiju produkcije za koji sam se i definitivno odlučio krajem srednjoškolskog obrazovanja. Temeljni motiv zbog kojeg sam upisao produkciju, pored radoznalosti, bilo je i uvjerenje da ću naučiti kako u praksi realizirati ideje koje izmaštam i trenutno mogu reći da iskreno volim ono što studiram.
Voljeli biste producirati...
- Generalno zabavne formate i sadržaje. Mislim kako je istinska duhovitost i smijeh koji ista može izazvati neprocjenjiva. Isto tako bih rekao da nam zadnjih godina, koje su bile i još uvijek jesu životno, a možda čak i egzistencijalno vrlo izazovne, fali smijeha i zabave.
Ne biste voljeli producirati…
- Sve nedovoljno promišljene, bezrazložne, repetitivne i zamorne projekte koji ne interesiraju nikoga osim samih autora.
Inspirirani ste (kojim) produkcijama? Što vas je ostavilo bez daha…
- Puno je produkcija koje na ovaj ili onaj način mogu inspirirati. Nekima se možeš diviti, a od drugih pak učiti na njihovim greškama. Ne bih nikoga posebno isticao jer prema stihovima Augusta Šenoe: "hvala ljudska voda je vrh pijeska", ali bih napomenuo kako se posebno cijeni inovativnost, kreativnost i dosljednost pri realizaciji nekog projekta.
Igor Markić Nikolac voli sve što vole mladi. U slobodno vrijeme ga nastoji izgubiti. Bezuspješno studira zadnjih 10 godina, nada se će bar još toliko s jednakim neuspjehom. Nije lijep, ali je zato glup i siromašan. Jasno, ovo su sve njegove riječi. Autoironičan i dovitljiv podijelio je s nama svoje poglede oko produkcije, kulturne politike, snova itd....I da, prije ovog posla, bio je pilot. Tek toliko.
Što su najveći izazovi produkcije?
- Rad s ljudima. Pogotovo u projektima u kojima sudjeluje njih pregršt. Poput snimanja filma. Svi na istom mjestu, milijun stvari na koje treba paziti, od elementarnih potreba do umjetničke realizacije. Držim se kazališta i monodrama, puno je lakše.
Koje produkcijske vještine vam se čine osobito važne?
- Mišljenja sam da vještine nisu bitne, dokle god je osoba vješta u njima.
Što je "suvremena" produkcija?
- Nažalost, nikada nisam čuo za taj pojam.
Što vama, za vašu generaciju posebno nedostaje u našem kulturnom polju, odnosno u našoj kulturnoj produkciji?
- Ad hoc pristup i punk. Ostavštine devetnaestostoljetnog srednjoeuropskog kazališnog modela protežu se našom kazališnom scenom kao mračni veo. Demanti su itekako prisutni, no zaslužuju a vjerujem da će uskoro i dobiti gratifikaciju od strane sustava. Što se filma tiče, nedostaje izričaj koji ne implicira hrvatski, dalmatinski patrijarhalni realizam.
Kako vidite prednosti i mane naše kulturne politike?
- Prednosti vidim kao vrline, a mane kao nedostatke. Zapravo vrline i nedostaci potiču iz istog koša, a taj je nedostatak evaluacije kulturnog proizvoda. To ostavlja prostora za neometano eksperimentiranje i invenciju s jedne, ali i mogućnost da se sijaset poluproizvoda etiketira kao kulturni sadržaj s druge strane.
Kako ste zamišljali ovaj posao, a kako sada zamišljate s praksom koju stječete – koje su razlike? Kako ste se uopće odlučili na ovaj studij?
- Praktični aspekt dosta vjerno reflektira moja maštanja i promišljanja. Papiri, bilance, budžeti, bolesti i otkazivanja, smrt i potresi. Drama. Za studij se nisam odlučio, sasma nehotično sam ga upisao. Temeljni motiv bilo je prijateljstvo.
Voljeli biste producirati...
- Prijenos olimpijade. Najozbiljnije. Filmovi, kazalište, spotovi, namjenski video materijal, sve je to cool, ali mislim da sportski prijenosi te magnitude otvaraju prostor za dosad neisprobane metode i umjetničke eskapade.
Ne biste voljeli producirati...
- Nešto s čim se ne mogu povezati. Teško je ovo pitanje, zapravo ne bih volio producirati 90% sadržaja koje vidim.
Inspirirani ste (kojim) produkcijama? Što vas je ostavilo bez daha...
- Inspiriran sam produkcijama koje nedostatak sredstava premošćuju maštom. Jeftine produkcije koje ne odišu jeftilenom su najčešće jako inspirativne poradi puke domišljatosti i mašte autora.
