Kada sam još prije tri tjedna bezbrižno hodala s prijateljicom ulicama Lisabona, nisam mogla ni sanjati da se kineski scenarij polako približava Europi, pa tako i mom gradu. Portugal je tada još uvijek bio na nula zaraženih. Načule smo tada, nešto se počelo događati. Ljudi su polako počeli dizati paniku oko kupovine osnovnih namirnica, higijenskih potrepština, dezinfekcijskih sredstava. Danas, tri tjedna poslije, grad se polagano gasi. Osjećam se kao da sam upala u jednu od epizoda serije "Black Mirror".
Od ljudi se počelo zahtijevati da izbjegavaju okupljanja, škole su zatvorene, većina, koja to može, radi od doma. U shopping centre, supermarkete i farmacije moguće je ući, ali uz znatno ograničenje. Zatvorena su kina, muzeji, neki restorani, nema nogometa.
Vlada je uvela neke izvanredne mjere, no predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa (koji se i sam nalazi u samoizolaciji) u srijedu je zatražio sastanak s Državnim vijećem, kako bi se procijenilo je li potrebno proglašavanje izvanrednog stanja, što bi u osnovi značilo još strože mjere, po uzoru na Španjolsku i Italiju.
No, vratimo se u Portugal prije pet dana, kada je proglašena pandemija korona virusa koja je izazvala i pandemiju lažnih informacija na društvenim mrežama pa tako formirala skupine “ne može nama korona ništa”.
Portugalci, ljudi poznati po tome da znaju bezbrižno uživati u suncu i svemu ostalome, nakon što svjetska zdravstvena organizacija proglašava pandemiju, hrle na plaže. Jer, što drugo raditi na 28 cezijevih stupnjeva!? Društvenim mrežama počela se širiti fotografija dupkom pune plaže samo trideset minuta udaljene od Lisabona. Istovremeno, ta je fotografija izazvala bijes, ljutnju, pa i strah kod drugog dijela stanovništva.
Država na to nije reagirala nekim rigoroznim mjerama, te je samo sugerirala određenu vrstu izolacije, zatvarajući tako škole, ali ne dajući soluciju roditeljima, koji nemaju gdje s djecom, a moraju na posao i ne žele ih ostavljati s bakama i djedovima. Ipak Portugal ima jednu od najstarijih populacija u Europi, za koju smo sada najviše zabrinuti.
No, individualci su ti koji su počeli dizati svijest o važnosti smanjivanja socijalnih okupljanja ovih dana i zagovaranja mjera kako bi se djelovalo odmah i spriječio talijanski ili slučaj naših susjeda, Španjolaca.
Hvala im na tome!
Restorani su se tako počeli zatvarati pod kampanjom Ljubomira Stanišića, najpoznatijeg Balkanca medu Portugalcima, ali i velikoj kulinarskoj zvijezdi koji je u intervjuu na poznatoj portugalskoj televiziji najavio da zatvara sve svoje restorane.
Na društvenim je mrežama počela kampanja "Tenham #TOMATES #staythefuckhome" U prijevodu: Imam "muda" privremeno zatvoriti svoje restorane (jer vlada nema), iako ne znam kako ću platiti svoje radnike i kako će na kraju to sve završiti, ali brinem o zdravlju svojih djelatnika i sugrađana. Kampanja je izazvala i podršku njegovih kolega koji su tako počeli društvenim mrežama objavljivati fotografije s #tomates, dajući do znanja da i oni zatvaraju restorane.
Najpoznatiji Portugalac, Cristiano Ronaldo, odlučio je ostati u karanteni na portugalskom otoku, Madeiri, gdje se trenutno nalazi njegova obitelj i mama koja je nedugo imala teški srčani udar. On je svojim Portugalcima poklonio ono što ima trenutno najviše treba. Svoj je brend hotela CR7 pretvorio u privremene besplatne bolnice, a svi će medicinski djelatnici biti plaćeni.
Ponosna sam i na sve sugrađane koji sudjeluju u inicijativi i pomaganju starijima i ugroženima, koji se u ovom trenutku ne smiju izlagati odlasku u dućan ili na bilo koje drugo javno mjesto. Ponosna sam i na sve svoje prijatelje koji su u ovom trenutku mogli ostati i ostali su doma. I na sve one hrabre ljude koji su odlučili zatvoriti svoje kafiće, restorane, dućane, a posebno na sve medicinske djelatnike i tete u dućanima.
Portugal živi od turizma, baš kao i Hrvatska i većina se portugalske javnosti slaže kako treba djelovati odmah i stisnuti zube pa da to sve skupa što prije završi. Volim misliti pozitivno, vjerovati u to da će sve ovo brzo završiti i da će mojom ulicom ponovno bezbrižno šetati turisti, voziti poznati tramvaj br. 28, da ću moći otići u omiljeni restoran i uživati u lisabonskom suncu.
Svatko od nas ima nekoga za koga u ovom trenutku posebno brine. Ja, na primjer, imam dvije obitelji – hrvatsku i portugalsku, i brinem za njene starije članove. Brinem i za svoju bebu u trbuhu, jer sam u osmom mjesecu trudnoće. Od kraja ovog mjeseca, zbog približavanja termina, planirane su učestalije posjete i pregledi u bolnici. I naravno da vlada strah, onaj od nepoznatog. Poroda se do sad nisam bojala, jer sam znala da će mi osoba koja me najviše smiruje, držati ruku. Ali zbog korone to neće biti moguće - posjete i pratnje na porodu potpuno su zabranjene.
Zbog svega toga, jer svatko ima svoj razlog za brigu u ovom trenutnu, važno je djelovati zajedno. Ne biti sebičan, razmišljati kao zajednica. Ne paničariti, ali misliti. Ne širiti lažne informacije, ne prkositi i ne ignorirati upozorenja. Mislite na sebe, ali i na druge!
A do tad – pročitat ću sve one knjige koje sam planirala, pisat ću, pit ću kavu u svom vlastitom kafiću – na balkonu, i planirati sve za dolazak moje malene princeze. Jednog dana ću joj pričati o velikoj 2020. - godini kada se rodila i kada je svijet na neko vrijeme potpuno stao.
