Sjećate li se animiranog filma "Wall-E", o robotu koji pokušava spasiti Zemlju? I onih pretilih ljudi koji se okolo voze na malim motornim vozilima s ekranima pred nosom, totalno su inertni i ne mogu se pokrenuti, ali se prave da je život normalan i da je sve to ok? To mi je postala najgora noćna mora. Imam dojam da smo već neko vrijeme na putu da postanemo baš ti ljudi, a u posljednjih nekoliko tjedana to se samo intenziviralo i ubrzalo.
Koronavirus je, čuli smo to puno puta, promijenio naše živote na načine koje nitko od nas nije očekivao. Do jučer smo se čudom čudili kad bismo vidjeli turiste iz Azije koji nose maske po Zagrebu, danas se zgražamo kad vidimo da je netko ne nosi u javnosti. Ali, neke stvari jezivije su od drugih.
Sigurna sam da smo svi požalili što smo u jednom trenutku života poželjeli da sve što nam treba možemo naručiti online, da možemo pogledati kazališnu predstavu u toplini svog doma umjesto da izađemo van i da postoji drive-in opcija za sve, od bankomata preko koncerata do sushija. Da možemo obaviti sve stvari koje moramo bez da izlazimo iz kuće jer je to takva tlaka.
Jer sve nam se to sad ostvarilo.
Danski glazbenik Mads Langer nedavno je održao prvi drive-in koncert u Aarhausu i to na lokaciji na kojoj će se ubuduće održavati i predstave te druge kulturne manifestacije. Mjesta ima za 500 vozila, a za Langerov su koncert rasprodane u rekordnom roku. On je svirao na pozornici, a posjetitelji su ga slušali na svojim radio prijemnicima u toplini svojih automobila.
Kako je zvučao pljesak? Je li ga on uopće čuo? Je li bilo bisa? Je li tko plakao od sreće ili tuge ili čistog uzbuđenja jer je konačno čuo tu svoju omiljenu pjesmu? Koliko je moguće plesati dok sjediš u autu? Jesu li ljudi jeli svoj Big Mac s velikim krumpirićima koji su na putu prema koncertu pokupili u drive-inu McDonald'sa?
Moram priznati, zvuči neprivlačnije od online sessiona. Kad sam vidjela njegovu nasmiješenu facu na fotki s pozornice i iza njega veliko parkiralište rastužila sam se kao rijetko kada. Pazite što želite jer moglo bi vam se ostvariti, pa eto nama svijeta u kojem je sve moguće napraviti i odraditi online ili u drive-inu. Jesmo li sretni?
Ne bih rekla. Ne mogu govoriti za druge, ali definitivno mogu reći da ovo nije život koji želim. Jasno mi je, dakako, da baš i nemam izbora trenutno, ali vjerujem da bismo svi - ili barem većina - prije izabrali "ono prije" nego ovo sad.
S druge strane, neke su se dobre stvari dogodile s tom digitalizacijom pa se tako birokratski sustav morao jako brzo, htio-ne htio, prilagoditi, a nadamo se da će se tako i nastaviti. Međutim, neke stvari su ipak bile bolje prije, a više od pitanja kad ću moći plakati od sreće na koncertu omiljenih izvođača pati me hoćemo li postati društvo koje izbjegava dodire. Ne želim samo vidjeti svoje prijatelje i obitelj, želim ih i zagrliti, a pitanje je kad će to biti moguće, odnosno kad će ponovno postati društveno prihvatljivo.
Ljudi su društvena bića, a dodir je sastavni dio našeg postojanja, on stvara bliskost, tješi nas, izraz je povjerenja i emocija. Pa bi tako društvo bez dodira, koje počiva na online i drive-in uslugama bilo društvo bez bliskosti, utjehe, povjerenja i emocija. U ovom smo periodu definitivno naučili cijeniti tehnološke mogućnosti koje imamo jer bez njih bi karantena bila puno teža na svim razinama. No, ne smijemo zaboraviti da je pravi život van ekrana i da je tehnologija samo bonus.
Polako, bez kršenja preporuka i s velikim oprezom, trebamo se pokušati vratiti u taj život, u kojem su gledanje kazališne predstave na laptopu, dejtovi na Zoomu i drive-in koncerti samo iznimka, a ne pravilo.
