Nekoliko dana prije negoli je gradonačelnica San Francisca stavila “ključ u bravu”, imala sam dogovoren termin kod frizera. U to vrijeme već je bilo smrtnih slučajeva zbog koronavirusa u ovom dijelu Kalifornije i nisam željela riskirati jer je to ipak salon i puno ljudi cirkulira. Bila sam odgovorna pa sam ostala doma. Zadnji put sam se bojala u studenom kod moje drage Katice u Zagrebu, što znači da pričamo o jedno 6-7 cm pozamašnog izrasta. I ne bi izrast sam po sebi bio toliki problem da nisam prvi put u životu shvatila koliko sam zapravo sijeda. Prije sam znala snimiti tu i tamo koju sijedu, ali u karanteni ih je isplivalo more. Ocean. Pacifik štoviše.
Palim internet, nestrpljivo gledam YouTube tutorijale kako se obojiti u plavo kod kuće. "Ja ću te obojati", kaže moj muž samouvjereno vidjevši što radim. "Pa zašto ne? Ipak je to pedantna Djevica u horoskopu. I još k tomu građevinar. Ako zna sagraditi kuću, zna valjda i ofarbati i izrast.", pomislim.
Nazovem svoju Katicu da mi da smjernice, kupim najsvjetliju plavu i dogovorim se s Franom da ćemo to obaviti par dana prije Uskrsa, za vrijeme Jozinog popodnevnog odmora. Imamo oko sat i pol, toliko bi nam trebalo biti dovoljno, pritom zaboravljajući kolike sam sate znala provesti u salonu ne bih li postigla savršenu platinastu. No želja je bila jača od razuma.
Došao je i taj dan. Dok sam ja zamiješala kemiju, muž je zamiješao koktel koji me dočekao za improviziranim frizerskim stolcem. Takav tretman nisam imala ni u jednom frizeraju, a obišla sam ih podosta. Uzela sam škare, razrezala vreću za smeće, napravila rupe za ruke i glavu i navukla preko sebe da zaštitim pidžamu. Ipak je to outfit u kojem proteklih tjedana provodim najviše vremena. "Nema veze i ako je uništiš, krajnje je vrijeme da se napokon riješiš te gadure", kaže Frano. I nije ništa lagao. To je uistinu bila najružnija pidžama (za dojilje) koju je svijet vidio. A i pošteno je odradila svoje. Završila je u smeću odmah nakon tretmana. Kucnuli smo se s antiknim čašama za posebne prilike i bacili se na posao.
Tko god je imao posla s blajhom zna koliko je to prljav i spor proces. U početku je sve išlo poprilično uredno, no što je vrijeme odmicalo, tamo negdje na pola glave, postali smo svjesni da nam je premalo vremena i da će se dijete probuditi svaki tren. Nervoza se uvukla u naš mali frizeraj. Frano više nije razdjeljivao kosu češljem nego je samo grabio pramen po pramen i tapkao kistom, dok sam ja vikala: "Ne možeš to tako, ostat ću sva na fleke!"
Povuci potegni i uspjeli smo ofarbati cijeli izrast, no kao što je bilo za očekivati prednji dio je već bio spreman za pranje, ali ne i stražnji. U tom se trenutku Jozo budi. Ja trčim prema kupaoni i gledam se u ogledalo: "Isprati ili ne?" - pitanje je sad. Frano ide po maloga i viče: "Peri, nemoj da ti izgori!" Poslušam ga kao da je doktorirao frizerstvo i odem pod tuš. Dok sam se tako tuširala i ispirala boju s kose, osjetila sam neko neopisivo olakšanje. Odjednom mi je postalo svejedno kakav će ishod biti. Pa što ako ispadne žuto? Pa što i ako se budem morala obrijati na ćelavo? Ovo su trenuci koji se pamte. Proces je važan, a ne rezultat. Muž u ulozi frizera. Koktel dok dijete spava. Karantena. Zajedništvo. Kosa će narasti. Baš kao što će i ova karantena proći jednog dana.
Nakon što sam osušila kosu, shvatila sam da rezultat uopće nije toliko loš. Jest da je korijen ostao malo žućkast, al to ćemo riješiti preljevom što znači da naš mali frizeraj neće prestati s radom još neko vrijeme.
P.s. Ne radite ovo kod kuće ako ste slabijih živaca. :)
