Guy Winch doktorirao je kliničku psihologiju na New York Universityju, a obrazovanje je dovršio postdoktoratom na NYU Medical Center te je član Američkog udruženja psihologa. U privatnoj praksi na Manhattanu već više od dvadeset godina radi s pojedincima i parovima. Osim što je doktor znanosti, psiholog je i jedan od traženijih govornika čije su knjige prevedene na više od dvadeset jezika među kojima se ističe naslov "The Squeaky Wheel: Complaining the Right Way to Get Results, Improve Your Relationships and Enhance Self-Esteem" ("Škripavi kotač: Naučite se žalite na pravi način kako biste dobili rezultate, poboljšali svoje odnose i povećali samopoštovanje"), a nedavno mu je objavljena i knjiga "How to Fix a Broken Heart" ("Kako iscijeliti slomljeno srce"). Naš smo povod razgovora ipak suzili na autorovu knjigu u Planetopijinom prijevodu "Prva pomoć za emocije".
Kada smo odbijeni u nekoj ljubavnoj relaciji, znamo se osjećati jako loše, skoro pa "bolesno". Zašto je tome tako?
- Odbijanje nam je uvijek bolno jer se alarmiraju isti osjećaji kao kad osjećamo tjelesnu bol. To se događa čak i kada nam nije osobito stalo do osobe koja nas je odbila pa čak i ako nam se zapravo ne sviđa. Ukoliko nam se osoba koja nas je odbila zapravo sviđa, emocionalna bol je utoliko veća.
Kako iznova osposobiti "slomljeno srce"? Mnogo je primjera u povijesti svjetske književnosti gdje se valorizira i uzdiže ideja slomljenog srca – djeluje kao da je to stanje ono kojemu težimo pa samim tim postaje neizbježno?
- Nitko od nas ne želi slomljeno srce. Želimo ljubav, a ona nam je nekada naprosto uskraćena te nam to "slomi" srce. Na neki način, svaki put kada se "otvaramo" ljubavi, ljubavnom događaju, istovremeno se otvaramo i mogućnosti povrede, mogućnosti da nam srce bude slomljeno.
Zašto nam čak i "najgluplja" iskustva odbijanja mogu nanijeti toliko štete?
- U našoj evoluciji, još dok smo živjeli u plemenima, biti izbačen iz plemena značilo je, po prilici, smrtnu kaznu. Odbijanje obnaša funkciju, da to tako kažemo, upozorenja na naše probleme unutar zajednice. Oni koji su odbijanje doživjeli kao bolno iskustvo, češće su mijenjali svoje ponašanje te bi tako ipak i ostajali dijelom plemena. Kroz generacije, što je više ljudi upravo odbijanje doživljavalo kao povredu, povećavali su si šanse da naprosto – prežive. Posljedice su jasne, danas čak i "mlake odbijenice" karakteriziramo kao bolne, a to je čisto nasljeđe, poklon naše evolucije nama.
Potrebiti ("needy") ljudi, pokazujete u svojim istraživanjima, ne pripadaju među sretne ljude? Što je to "krivo" s njima? Ako nešto uopće je....
- Mi, ljudi, imamo emocionalne potrebe i prohtjeve - i izražavamo ih na različite načine. Postoji razlika između potrebitosti i zavisnosti o nekome. Zdravo izražavanje naših emocionalnih potreba korisno je i opravdano. Ako postajete jako ovisni o nekome, o nečijim reakcijama na vas, ako to utječe na vašu intimnu sreću – to smatramo psihološki problematičnim jer spomenuta zavisnost ide kontra naših potreba i osjećaja za neovisnošću ili međusobnom ovisnošću.
Usamljenost je velik problem naše kulture, ovog doba – ipak, zašto smo prestravljeni od iste?
- Usamljenost u sebi nosi stigmu, ili ju je onomad nosila. Danas, posebice zbog pandemije i mjera distanciranja, jasno je da se puno ljudi osjeća usamljeno, nepovezano s drugim ljudima. Pomalo svi shvaćamo da bez ljudskog dodira i kontakta s drugim bićem, vrlo brzo postajemo usamljeni. Usamljenost je već odavna doživjela visoke stupnjeve onog što bi se dalo okarakterizirati kao epidemija.
Što zapravo znači "zdrava veza" - ta sintagma koja se olako koristi?
- Mnogo je načina da se definira zdrava veza. Jedna od mogućih kaže da je to veza u kojoj vlada dobra i kvalitetna komunikacija, vještina da se konflikti svladaju, fleksibilnost kada se počinju mijenjati dinamike života, od rada do iznenadnih promjena životnih uvjeta. Ipak, zdrava veza uglavnom znači izostanak ili smanjenu količinu mogućih negativnih aspekata u vezi, poput kontrole, potrebe za posramljivanjem partnera, svadljivosti, itd.
Koja su, da upotrijebim medijski slang "najtoksičnija" uvjerenja koja ljudi znaju imati u vezi odnosa? Što kaže vaše terapijsko iskustvo?
- Toksična, netočna uvjerenja su ona koja stvaraju negativnu sliku u vezi naših okolnosti, naših odnosa, planova. To su ona uvjerenja zbog kojih vjerujemo da smo slabi, neadekvatni, bespomoćni, nemoćni – dakle sva ona uvjerenja koja nas ograničavaju na određene, ali ipak supstancijalne načine.
Što raditi s krivnjom, odnosno – zašto se toliko često osjećamo krivima, posebice u odnosima s drugima?
- Krivnja se smatra valjanom, pro-društvenom emocijom dok čuva naše odnose. Kad se osjećamo krivima uglavnom je to zbog neke druge osobe, a svrha tog osjećaja je da poduzmemo akciju ne bi li smo razriješili problem, "pokrpali rupu", ispričali se, ponudili novu šansu, proširili mogućnosti odnosa. Kao društvene životinje skloni smo se osjećati krivima jer smo uključeni u mnoge, kompleksne odnose u našim životima.
Što je emocionalna prva pomoć? I možemo li si, doista, naučiti pomoći?
- Emocionalna prva pomoć set je psiholoških alata i tehnika koje možemo primijeniti kako bismo zacijelili emocionalne rane, povrede uzrokovane odbijanjem, neuspjehom, usamljenošću, gubitcima, niskim samopoštovanjem. Preko njih ćemo umanjiti bol koju osjećamo, osnažiti neke aspekte našeg djelovanja i ponašanja te tako izbjeći da nove, nadolazeće povrede imaju tako jake, razarajuće efekte po naše emocionalno zdravlje.
Kako, a možda i kada, zapravo možemo odabrati da idemo dalje, van iz začaranog kruga, nazovimo je "srcobolje"? Onda kada nam je doista "dosta"?
- Kada je odnos završio, kada se veza prekinula, moramo biti sposobni prihvatiti tu novu stvarnost i uložiti određeni trud u proces oporavka. Prečesto ljudi ne prihvaćaju da je kraj pa tako prolongiraju svoj oporavak i ostaju u "bolovanju" duže no bi trebali.
