O stigmi vezanoj za žensku seksualnost, seksualizaciji ženskog subjekta u medijima i kulturi, borbi za slobodu (i drugim temama) povodom izložbe "Soba za suočavanje" koju možete pogledati od danas pa sve do 19. svibnja u Showroomu Galerije Nova (Teslina 7) u Zagrebu u sklopu 15. Vox Feminae Festivala, razgovarali smo s umjetnicom i grafičkom dizajnericom Rinom Barbarić.
Jedan od zadataka vašeg rada je uspostaviti razliku između seksualnosti i seksualizacije, koja je opreka odnosno zajedništvo tih termina koje vam je bilo problematično?
- Ono što sam kroz svoj rad pokušala tematizirati je ogromna razlika između tih termina. Seksualnost u smislu slobodnog predstavljanja svih nas kao seksualnih bića u bilo kojem obliku, seksualizacija kao tuđe upisivanje seksualnosti na naše tijelo. Protivno našoj volji i želji, bez obzira na naš izgled i ponašanje. Zato u radovima "Soba za izgubiti nevinost" i "Soba za suočavanje" koristim krevet kao simbol intime i manipuliram njime ovisno o problemu koji želim osvijestiti. To mi je važno jer želim prikazati kompleksni i otežani put istraživanja ženske seksualnosti upravo zbog seksualizacije s kojom se susrećemo od najranije dobi, što se kasnije reflektira u našoj intimi.
Koji je tabu, ako je tabu pravi termin, osobno bih inzistirao na stigmi – i dalje navezan na žensku seksualnost?
- Glavna stigma ženske seksualnosti je ona možda i najstarija, vjerojatno i najbanalnija. Društvo nas i dalje svrstava u dva ekstrema, promiskuitetnih drolja i svetica. Na kraju kao da moramo birati kojem polju želimo pripadati, a pravi problem je što takva podjela uopće postoji. Naravno da su te stigme u manjoj ili većoj mjeri prisutne ovisno o kulturnom kontekstu i habitusu, a ono što je meni kao umjetnici izazovno jest istraživati i spajati ta polja.
Radionica "Pussy talk" vam je bila iznimno važna za vaš umjetnički proces. Možete li pojasniti zašto i o čemu se radilo?
- Radionica "Pussy talk" je bila siguran prostor u kojem smo mogle preispitivati svoju seksualnost bez utjecaja društvenih obrazaca koji nam se nameću kao poželjno i prihvatljivo ponašanje ili straha od bilo kojeg tipa kazne. Osim što sam na radionici sudjelovala zbog svojeg osobnog rasta, ona je bila presudna i za umjetnički proces stvaranja jer ne samo da mi je dopustila da se maknem iz svoje udobne zone djelovanja, već mi je dozvolila da se postavim, recimo to tako - u širi kontekst društva. To mi je bilo jako bitno jer s ovom izložbom nisam htjela biti samo umjetnica koja svojim radom daje zaključak na određenu temu, već sam htjela ostaviti otvoren prostor za upisivanje svačijih značenja. Ali i biti žena koja dijeli svoje iskustvo s ostalim polaznicama.
Vas i vaše polaznice (u dijelu izložbe), kako kažete - veže znatiželja i borba za vlastitu seksualnu slobodu. Osobno me zanima – što se zamišlja da ona je, odnosno – što je onemogućava i pod kojim uvjetima?
- Glavni neprijatelj u ovoj priči su patrijarhat i heteronormativne uloge/vrijednosti koje nam se nameću. Odmicanje od tih normi može rezultirati strahom od izražavanja vlastite seksualnosti i to ne smijemo više dopuštati. Jednostavno se nikako ne mogu oteti dojmu da vanjski utjecaji, toliko veliki i hladni, diktiraju naše stanje, intimna i duboka razmišljanja. To me užasava, iako istodobno može biti i utješno. Jer istraživanjem tog problema možemo doći do spoznaje kako u toj borbi i osjećajima nismo same i na to stanje možemo utjecati. I tu leži ljepota rada "Sobe za suočavanje". Polaznice radionice ne poznajem, niti se one međusobno poznaju, dolazimo iz potpuno različitih svjetova, a svejedno smo se odmah složile oko toga tko je u ovoj priči glavni neprijatelj. Pokazale smo si i široku lepezu osjećaja, iskustava i položaja u borbi za vlastitu seksualnu slobodu. Ovom izložbom želim to podijeliti dalje.
Drugi dio izložbe nastavak je spomenutog rada "Soba za izgubiti nevinost", a prikazuje krevet pretvoren u boksački ring – kao simulaciju vlastite borbe, sa sobom? Sa zadatom ulogom žrtve koju vjerno, često reproduciramo?
- Da. Suočavanje je potrebno kako bismo se izbavili iz opasne uloge žrtve. Tek tada možemo početi konstruktivno djelovati na sebi i u društvu te očekivati neke promjene. Smatram da je jednako bitno suočiti se s vlastitim privilegijama kako bismo izbjegli zlouporabu pozicije. U svakom slučaju, mislim da je proces preispitivanja i suočavanja neizostavan dio odlučivanja o tome kakva osoba želimo biti za sebe i društvo.
Nastavno na naziv vaše izložbe – moram vas pitati, što vam se čini da je to s čim se ovo društvo mora suočiti u okvirima vlastite sobe (države)?
- Mislim da postoje koraci koje smo trebali odavno napraviti, poput uvođenja seksualnog odgoja u škole, dopuštanje posvajanja djece istospolnim parovima, apsolutna dostupnost besplatnog pobačaja u svakoj bolnici i u svakom gradu. Trenutačno traje kampanja za seksualni odgoj, a nedavno je Upravni sud dopustio posvajanje djece istospolnim parovima. To su sve dobri prvi koraci, no to je još daleko od društva u kojem se svi možemo nazivati jednakima.
I ne manje važno, vi – kao žena, umjetnica u okvirima u kojima se nalazite?
- Previše je toga s čime sam se morala suočiti i s čime se i dalje suočavam kao žena i umjetnica pa mi je teško sada određenu stvar istaknuti. Problemi unutar privatnog i poslovnog se konstantno reflektiraju jedni na druge tako da taman kad pomislim da sam "izravnala" jednu stvar moram se početi suočavati s drugom. Ono što je sad znatno drugačije je to da su sva ta suočavanja prostor za nove pobjede, a ne strahove.
