Tišina gradi zidove, kaže jedan od njegovih stihova za koje je govorio da su "Husovo" maslo. I teku bitke, teku porazi, kad nije film da pravda pobijedi kaže njegov/njihov drugi stih koji nas podsjeća na to da život nije tek san, da nema konačnog lijepog razrješenja, da....
Umro je Aki Rahimovski, čovjek – Zagreb, čovjek – Parni valjak, čovjek zbog kojeg se Zagreb smio odrediti i kao kozmopolitski grad – osjećao ga je (i opjevavao njegove "teme") bolje od ikoga, obilježivši tako generacije zanesenjaka. Jedna od, po meni, najljepših pjesama "Zastave" upravo je oda tom jednom pogledu na svijet koji kroz povijest djeluje da uvijek – nekako iščezava, da parafraziram Krležu koji je, po prilici rekao: i mjesečina može biti pogled na svijet.
Puno je toga rečeno u toj pjesmi: da život jest hod po žici, zatvorenih očiju (za nas/njih takve), da se prave riječi uvijek nekako teško nalaze, da sjedenje na oblaku i nije neko ne – mjesto i da ljubav mora pobijediti, ne smije se predati, a to jedino i samo može ako su tvoje/njegove zastave uvijek iste boje.
Zastave su, bit ću slobodan u interpretaciji – temeljna uvjerenja o odnosu s drugim i sa samim sobom. Naše zastave su naš pogled na svijet, filter kroz koji provlačimo život. Lijepo je živjeti kada znaš da ima još takvih ljudi, "trbuhozboraca" čije smo mi lutke....koje nekada u publici samo plešu.
Hvala vam Aki, na soundtracku zagrebačkog života!
Odabrali smo par pjesama za koje nam se čini da imaju "kultni"status u različitim generacijama:
