Godinama unazad intenzivno razmišljam kako se obogatiti. Doduše, znam da nisam jedini, s obzirom na to da je to vlažni san većine ljudi - jednog se dana probuditi i ne imati niti jednu obavezu koja nas tjera da mrzimo život. Međutim, stalno mislim bi li to zaista bio život kakav želim ili bih ponovo, za samo par dana takvog blagostanja, zapao u iste obrasce vlastite duše u kojima su mehanizmi koji pokreću tužna osjećanja, zapravo uvijek isti, bez obzira na limite na mojim kreditnim karticama.
Kada dođe na dnevni red ova tema - kako se za kratko vrijeme dokopati ogromnog bogatstva bez da morate pogoditi sedam brojeva na LOTO listiću - uvijek se sjetim izjave koju je, čini mi se, rekao holivudski buntovnik Marlon Brando kada su ga pitali kako zamišlja savršen život. Odgovor je bio da mu svakog mjeseca na vrata zakuca nepoznat čovjek koji mu uručuje kuvertu s novcima i samo ga pita kako je? O nečem takvom i ja maštam, odnosno čini mi se da bi sve bilo lakše kada bih iz života samo izbacio alarm za buđenje na telefonu, jer oni koji mogu spavati bez osjećaja da sutra moraju nešto napraviti već su na neki način privilegirani. Miran san je postao neka vrst kripto valute o kojoj se tako malo govori kao izvanrednoj vrijednosti koja u vaš život osim kvaliteta unosi i ostale benefite koji se ponajviše odražavaju na lice kom u tom slučaju ne treba poseban botoks tretman, prije vremena. Međutim, kad malo bolje razmislim, novac i bogatstvo zapravo uvijek imaju veze s vremenom, kojeg sve manje ima ili ga većina ne troši kako bi trebalo.
Čini mi se, kako se god okrene, vrijeme je problem. Nije ni čudo što su nam odavno mudriji ljudi ponavljali "vrijeme je novac", a mi paralelno mislili da je to još jedna od fraza koja ništa ne znači. Tek kad odrastete i dođete u neke godine, shvatite da je ta banalna rečenica toliko točna da se uz sve nove koncepte filozofije života, nemoguće dijete, odricanja i ulaženje u raznorazne režime poboljšanja života, treba uvesti još jedna posebna disciplina - raspodjela vlastitog vremena. Džaba vam vještina uz pomoć koje ste uspjeli manje se živcirati ili izbaciti utjecaj stresa na svakodnevicu, ako i dalje nemate vremena raditi nešto pametnije ili ga pak suludo bacate, vjerujući da ga ima dovoljno i da ćete bitne odluke ipak donijeti sutra ili neki drugi dan kad dođe trenutak. Trenuci nikada ne dolaze, to je nadam se jasno, jer ono što je jedino izvjesno jest činjenica da vrijeme leti i dok se okrenete, već ste u redu za mirovinu. Onaj trenutak kada se plašite da će vas svi zaboraviti jer pričate previše i ponavljate priče koje su svi već čuli.
Možete li sebe zamisliti u dubokoj starosti, bez istih problema koje i danas imate? Kako vidite svoju budućnost - dolaze li vam u glavu isti trenuci koje proživljavate i danas i budite se u znoju, jer znate da niste napravili nešto što vas može fatalno koštati? Brinete li se i dalje što vam netko nije odgovorio na poruku ili e-mail? Je li vam svejedno što niste otišli na tulum o kojemu svi pričaju, jer živite na posljednjem katu, bez lifta, u iznajmljenom stanu i kičma vas boli, jer ste život potrošili sjedeći na pogrešnim stolcima? Iskreno, ne znam, možda sebi i ne treba postavljati ovakva pitanja, jer nekako automatski čovjek padne u ocean melankolije, bez da ga je to izvuklo iz trenutnih osjećanja zatočenosti i života koji sliči na ljepše oblikovano robovlasničko društvo. Doduše, s uređenim zakonima i fusnotama na ugovorima koji su toliko sitno napisani da nakon nekog vremena više ne možete niti pročitati, jer ste uvjereni da vam se po defaultu ne piše dobro. Zato uvijek možete maštati. Ovako kao ja. Kada imate težak dan ili kada vam se ništa ne radi, lako možete odlutati i utonuti u svijet u kome trošite i novac i vrijeme onako kako vi hoćete. Bez posljedica. Možda je mašta još uvijek onaj tračak svjetlosti, koji nas drži na površini vode i ulijeva nadu da je obećana obala ustvari sasvim blizu, samo ju je potrebno još ugledati. Ne znam, još uvijek plivam, javit ću vam ako je vidim.
