Rada Šešić svestrana je filmska djelatnica s impresivnom biografijom - ona filmove piše, režira, kritizira te o njima predaje na Sveučilištu u Amsterdamu kao stručnjakinja za istočnoeuropsku i južnoazijsku kinematografiju. Hrvatskoj publici možda je najpoznatija kao voditeljica Dokumentarnog natjecateljskog programa Sarajevskog Filmskog Festivala. Porijeklom je iz Bjelovara, a u Nizozemskoj živi dugi niz godina gdje je i 2008. godine osnovala Eastern Neighbours Film Festival (FNFF). Popričali smo o upravo završenom ovogodišnjem izdanju festivala, hrvatskim filmovima koji su se prikazivali u programu, ali i reakcijama nizozemske publike.
Festival ste osnovali prije 12 godina u Utrechtu. Danas prikazujete filmove iz 15 država. Tko su posjetitelji? Nizozemci ili imigranti iz istočnoeuropskih zemalja?
Naravno da tu ima dijaspore, ljudi koji žele čuti svoj jezik i vidjeti svoje glumce. Ciljamo na miješanu publiku i imamo puno Nizozemaca koje zanima područje Istočne Europe - ili su bili kao turisti ili izučavaju, a neki imaju prijatelje iz tih zemalja. Tu je i internacionalna publika koja ne govori nizozemski jezik i željna je filmova s engleskim titlovima.
Također, ovdje živi i radi sve više ljudi iz zemalja Istočne Europe, pogotovo iz Poljske. Želja nam je približiti Nizozemcima kulturu i povijest, priče iz tih zemalja. Vjerujemo kako film ima tu komunikacijsku snagu i doprinosi boljem razumijevanju. A mi smo tu da preko dobrih, relevantnih filmskih priča i snažnog filmskog jezika pospješimo upoznavanje ljudi. Zbilja je čudno da na jednom ovako malom kontinentu, na malim avionskim distancama, tako malo poznajemo jedni druge.
Kako se ENFF prilagodio ovogodišnjim izazovima? Umjesto uobičajena četiri dana u kinu Filmhuis u Haagu, ovogodišnje izdanje festivala prezentirano je online, a publici omogućeno da u filmovima uživa od 4. do 15. studenog. Jesu li se novi, prisilni uvjeti odrazili na broj prodanih karata?
Inače, razlikujemo plaćene i neplaćene posjete jer je jako važno napraviti distinkciju za nizozemske fondove iz kojih se financiramo. Obično prodamo oko 2500 karata, a online broj je sada nešto manji. No, iako je festival jučer službeno završio, nastavilo se petodnevno prikazivanje na platformi za ljubitelje filma Cineville Vitamin.
Ali projekcije su i u Utrechtu, Amsterdamu, Rotterdamu...
Da, svake godine imamo gostujuća prikazivanja u pet-šest gradova. Nizozemska ima puno malih art-house kina gdje se može pogledati kvalitetan, autorski film, a ne američki blockbuster. Kultura je ovdje dostupna svima, a ne samo onima iz metropola.
Bitno je istaknuti, ENFF ne prikazuje populističke filmove za dijasporu, ono što ljudi žele vidjeti da se malo nasmiju i zabave. Ne nudimo mainstream, cilj nam je isključivo kvaliteta, ponuditi filmove koji donose bitne priče i imaju snažan autorski rukopis. A Istočna Europa poznata je upravo po vrlo osebujnoj, hrabroj autorskoj kinematografiji, po intrigantnim djelima, po stvaralaštvu koje gura cjelokupni europski film naprijed.
Filmovi većinom prođu svjetske festivale prije negoli zaigraju na ENFF-u gdje, u pravilu, doživljavaju nizozemsku premijeru. Preferiraju li posjetitelji dokumentarni ili igrani film, određene zemlje ili teme?
Nisu nam bitne premijere već dovesti ono što, inače, nikada ne bi stiglo bez nas. Naravno, igrani film je uvijek atraktivniji jer ima poznate glumce i bolji produkcijski nivo. Međutim, svake godine ima i par dokumentaraca koje ljudi jako žele vidjeti, o kojima se priča. Snaga dokumentarnog filma je ogromna. Publika želi vidjeti priče istinskih junaka koji svjedoče o političkoj, socijalnoj, kulturološkoj situaciji u svojoj zemlji. Zanimaju ih "pravi" ljudi iz Ukrajine ili Hrvatske, sa Kosova ili iz Bosne. Ovo godine dokumentarni favoriti su ''Srbenka'' Nebojše Slijepčevića i ''Sovjetski vrt'' Dragosa Turea iz Moldavije.
U ovogodišnjem programu našao se veliki broj hrvatskih filmova i koprodukcija. Osim spomenutog, tu su i ''Otac'' Srđana Golubovića s odličnim Goranom Bogdanom, kojeg je Europska filmska akademija u međuvremenu nominirala i za najboljeg europskog glumca, zatim ''Mater'' Jure Pavlovića, ''Mare'' Andree Štake, filmovi koje u RH podjednako hvale i kritika i publika. Ne smijem zaboraviti i igrano-dokumentarni ''Dnevnik Diane Budisavljević'' autorice Dane Budisavljević i dokumentarni ''Da je meni ono što mi nije'' Višnje Skorin. Kakve su reakcije u Nizozemskoj?
''Otac'' je najgledaniji film festivala. Kod publike dobro kotiraju i ''Mare'' i ''Srbenka'', ali ''Mater'' nešto slabije. Ne znam zašto, baš me je iznenadilo. Možda zato što Nizozemci i sami imaju teške i mučne obiteljske odnose, pa im to nije ništa novo. Jako dobro su prošli i film ''Priče iz šume kestena'' Bojana Gregoriča iz Slovenije te film ''Zana'' Antonete Kastrati s Kosova.
Značajan je i broj filmova koji tematiziraju obiteljske odnose, pogotovo majčinstvo. Primjećujem nedostaje jedan hrvatski naslov, ''Tereza 37''.
Odličan film, Danilo Šerbedžija napravio je izvrstan posao. Bio je gost na festivalu prije deset godina kada nam je zemlja u fokusu bila Hrvatska. Dolazili su i Leon Lučev, Marija Škaričić, Dana Budisavljević, surađivali smo odlično i s HAVC-om. ''Tereza 37'' je novi film, u planu je za sljedeću godinu.
Budisavljević je sudjelovala i u razgovoru uživo u okviru sekcije Women's Power.
Da. Ove godine fokus je na stvaralaštvu redateljica i na filmovima koji donose priče snažnih junakinja, onih koje inspiriraju i daju nadu. Imamo nekoliko filmova s Kosova, čak tri filma mladih redateljica s pričama o ženama. Tu su i hrvatske Dana Budisavljević i Višnja Skorin s jakom protagonisticom Sandrom Jurak. Interesantan je i bugarski ''A Dose of Happiness'' redateljice Yane Titove. Film je to o tranziciji tijekom 1990-tih, utemeljen na autobiografskoj priči novinarke Vesele Toteve koju u filmu glumi njena kćer Valentina Karoleva.
Spomenuli ste i HAVC. Dobivate li ikakvu financijsku pomoć od zemalja čiji filmovi sudjeluju u programu?
Ne, mi ne tražimo pomoć od zemalja čije filmove prikazujemo. Nismo politički orijentirani, već smo isključivo mjesto kulture i umrežavanja ljudi koje zanima filmska umjetnost. Ono što pokušavamo je uspostaviti odnose s veleposlanstvima i stimulirati ih da s nama rade promociju festivala među svojom dijasporom.
Unatoč tome što smo mali festival s malim budžetom, pozivamo veliki broj gostiju, tako da svaki film ima predstavnika u diskusiji nakon filma jer želimo uspostaviti dijalog s nizozemskom publikom. To je ono što ostaje i što se pamti. Razgovori nakon filma često se znaju odužiti, pa moramo ljudima reći: ''Hajde, sad malo izađite van i nastavite, vrijeme je za drugi film.'' Nizozemci, a i internacionalna publika iz Haaga žele pričati s autorima, otvoreni su i zanima ih temeljita rasprava, nisu površni. Neće postavljati banalna pitanja o sljedećim projektima već ih često konfrontiraju s nekom ''istinom'', slikom koja je stvorena ovdje na Zapadu o određenoj zemlji. Njih zanima pretjeruju li autori u prikazivanju onoga što je na platnu ili ne, uljepšavaju li stvarnost o svojoj zemlji ili ne. Nizozemci su kritični i izravni. Znaju reći: ''Nismo ovo razumjeli, zašto to niste jasnije prikazali?!''
Da, tako ih i sama doživljavam - znatiželjnima i otvorenima.
Nizozemci nisu distancirani, spontani su, ali u Zapadnom okruženju postoje određene predrasude koje su čvrste. Nije nam cilj da ih samo navodimo na propitivanje onog što čuju o Istočnoj Europi, o Balkanu ili npr. o Ukrajini iz političkih izvještaja, televizijskih snimaka i reportaža, već i prezentirati bogatu tradiciju u jednom kvalitetnom kinematografskom smislu. Želimo pokazati kako filmovi koji dolaze iz tog područja mogu ponuditi nešto novo, biti zanimljivi, drugačiji, originalni. Uvjeriti ih da i Istočna Europa ima velike autore kao i mlade talente koji će to sutra postati. Zato ove godine imamo dvije sekcije - Masters i Masters of Tomorrow. Neki od tih autora koji obećavaju su i spomenuti Jure Pavlović, koji je s prvim filmom ''Mater'' napravio veliko djelo, slovenski Gregor Božič i Ukrajinka Nadia Pafran s dokumentarcem ''Heat Singers''.
Pretpostavljam, u taj koncept uklapa se i nova kategorija New Talents Competition. Natjecali su se mladi autori s prvim filmovima.
Da, to je samo za kratki film. Imali smo osam filmova za koje je glasala publika i pobijedio je poljski film ''Camouflage'' Aleksandre Sweirk.
Oni koji su upućeni u vaš rad i djelovanje kažu da ste za kulturu balkanskih zemalja ovdje u Nizozemskoj učinili više negoli svi naši političari zajedno.
Moji motivi nemaju korijen u političkom, pa niti u patriotskom smislu već u umjetnosti. Ono što me zanima je film. Mi imamo divnu filmsku s baštinu s kojom se možemo pohvaliti, a koju svijet ne zna. Recimo, imamo snažan avangardni film. Imamo autore poput Branka Schmidta, Rajka Grlića, Dalibora Matanića, Ognjena Sviličića. Svi oni izvrsno su prošli kod nizozemske publike koja njihove filmove ovdje nema prilike vidjeti, niti u kinu niti na televiziji. I u programu Staro zlato prikazali smo hrvatski klasik ''Tko pjeva zlo ne misli'', a u dječjem film Marine Andree Škop i Dražena Žarkovica ''Moj djed je pao s Marsa'' koji je lani bio veliki hit. Imamo i avangardiste poput Ladislava Galete ili Toma Gotovca, pojedince koji su napravili velike stvari u okviru svojih malih mogućnosti. Ali oni nisu poznati široj publici u svijetu. Smatram da je zadaća moje profesije podržati ono što je kvalitetno, inspirativno, što pomiče naprijed ono već uhodano i uštogljeno u filmskom izričaju te predstaviti to mlađoj generaciji ovdje gdje sada živim, ali i na svjetskim festivalima na kojima radim, poput IDFA ili IFFRotterdam, festivala Let's CEE u Beču, festivala u Trstu gdje sam zadužena za platformu Last Stop Trieste te, naravno, Sarajevo Film Festivala gdje vodim dokumentarni natjecateljski program.
