Već neko vrijeme živim u Grčkoj. Nalazim se u pokrajini Tesaliji, na relaciji između Larisse i "morske kuće". Larissa je grad koji ima otprilike 200 tisuća stanovnika i nešto je boljeg standarda života od većine ostalih grčkih gradova. Živi se mirno, ali sadržajno. Terase kafića i restorana su svaki dan, u svako doba dana, krcate ljudima kao u Zagrebu subotom navečer. Grčka ima kulturu druženja – ne znam kako to drugačije nazvati – ljudi ovdje uglavnom imaju potrebu svakodnevno izlaziti na kave i ručkove sa svojim prijateljima i kolegama, a kasnije i na večernji izlazak. Najpopularniji dnevni oblik socijalizacije svakako je tsipuro. Tsipuro je vrsta žestokog pića od grožđa, ali i običaj. Kad se ide na tsipuro, uglavnom se ide s većim brojem ljudi. Naruči se, je li, tsipuro, i osim tog krčažića ispunjenog prozirnom tekućinom, kantice s ledom te onolikim brojem čaša koliko je ljudi za stolom, konobar donese i nekoliko tanjura s jelom koji se ne naplaćuju, nego su uračunati u cijenu. Obično se sadržaji tih tanjurića razlikuju od mjesta do mjesta – kod jednog znaš da ćeš dobiti, recimo, brokulu s maslinovim uljem i limunom, pržene ribice i kuhani grah. Netko drugi će ti donijeti pečeni sir, kavijar i lignje.
Kad se ide na ručak, naručuje se nekoliko jela. Zatim se ta jela dijele tako da svatko ima svoj tanjurić i grabi si malo jednog jela, malo drugog. Općenito, život vani je svakodnevan i Grcima važan, a osim kulture druženja, imaju, kao što smo oprimjerili zajedničkim jelima, i kulturu dijeljenja. Normalno je, recimo, da kad netko nema novaca za kavu, da kaže "hoćemo li ići van, ali danas ti častiš". I suprotno – normalno je da prijatelji jedni drugima naručuju pića ili hranu bez da su ih ovi čašćeni tražili, očito bez ikakvog interesa za ičim drugim osim zajedničkom konzumacijom i socijalizacijom. Javni je život Grcima, dakle, važan. Zato me ni nije iznenadila činjenica da su ljudi, kad je Vlada zabranila odlaske na plažu, jednostavno otišli planinariti. Zatim, kad su policijski auti počeli patrolirati ulicom i opominjati ljude da idu svojim kućama, ljudi su ignorirali upozorenja upućena kroz megafon – čak i starije gospođe i djeca ostali su sjediti i razgovarati. Na posljetku, kad je Vlada počela slati poruke ljudima na njihove mobitele (čak i meni – odakle Mitsotakisu moj broj?) u kojima ih upozorava da ne izlaze van bez dozvole i opravdanog razloga te uvela policijski sat – ljudi su rekli – "bilo je i vrijeme". Nije da Grci nisu htjeli karantenu, čini mi se da nisu htjeli biti jedini koji se ne druže dok ostali piju tsipuro na osunčanim terasama.
Sad smo, dakle, u karanteni. U gradu je gore nego u "morskoj kući".
"Morska kuća" je kuća koja se nalazi na obali mora. Smještena je između dva sela i u krugu od kilometra ima samo pse i vikendice. Prije nekoliko tjedana, kad smo zadnji put tamo bili, s balkona sam vidjela dupine na pučini mora. Planiramo ponovno otići tamo, možda danas ili sutra ili svakako ovaj tjedan. Reći ćemo u formularu da su nam tamo papiri po koje moramo otići, a koji su nam važni za rad. Što će, naravno, biti istina – tamo su mi sve knjige koje sam donijela sa sobom. Moji Mihalići, Parunice, Žagarice, Škunce i mnogi drugi stoje posloženi kraj prozora, s pogledom na more. Stoje u zemlji u kojoj nitko ne zna njihov jezik, ali oko njih ionako nema ljudi, pa se to nerazumijevanje ne ostvaruje. Izolacija je dokinula nemogućnost komunikacije i ostalo je jedno veliko ništa, prazan prostor.
Evo me, dakle, u stanu, pišem ovo i razmišljam o tome koliko sam zapravo sretna što se mogu nadati preseljenju u morsku kuću. Sretnija sam od Grka koji žive oko mene jer su oni socijalnija bića od mene i njima ovo pada teže nego meni. Sretnija sam i od Hrvata jer kao prvo ovdje potres bio puno blaži, a kao drugo - osjećaj izolacije preboljela sam kad sam se tek doselila ovdje, tako da mi "ne vidiš svoje prijatelje i ne ideš na svoja omiljena mjesta" nije ništa novo. Ovdje se iz stanova smije izaći jedino u iznimnim slučajevima, a to su: odlazak na posao, odlazak do ljekarne. Odlazak da se pomogne nekom bolesnom, šetanje psa. Sve, naravno, uz javljanje vlasti. Nisam izbliza vidjela biljku već više od dva tjedna jer uopće ne izlazim iz stana. Na šetnju ni ne pomišljam, vrhunac fizičke aktivnosti mi je odlazak na balkon kako bih pogledala sunce. Oni koji imaju poznanike koji imaju pse već su počeli iz očaja šetati te pse u grupama, ili plaćati drugima da prošeću njihovog psa. Ono što je prije bilo rad koji se naplaćuje, danas je privilegija koja se plaća. Globalna propast ekonomije ono je što me straši, ali me ovakvi sitni ironični obrati nasmijavaju i na neki mi čudan način daju snagu da vjerujem da postoji život u minusu.
Sama činjenica da ne izlazim iz stana mi, dakle, i nije toliko grozna – gori su mi neizvjesnost, beznađe i osjećaj nemoći. Kako bih si pomogla, počela sam zamišljati da je karantena trajno stanje. Svijest o njezinoj konačnosti, bez da znam kad je kraj i što dolazi poslije, gora mi je od naivnog vjerovanja da ćemo odsad svi živjeti u karanteni, čitajući knjige izdane u vremenu prije korone i šetajući tuđe pse.
Uglavnom, da ne poludim, spakirala sam si laptop i najosnovniju odjeću. Odlučila sam zatomiti svoju naučenu bespomoćnost i umjesto na balkon, pobjeći knjigama i moru. Ako me policija uhvati i pita me koji su to važni dokumenti po koje idem, reći ću im: "'išla i sve zaboravila'. Ovo je vrijeme korone, srećo, ne postoji ekonomija. Napokon je, od viška vrijednosti, važnije ono što doista znači - raspored točaka na papiru”.
