Ako ovaj tekst treba biti ljubavno pismo, neka bude ljubavno pismo drugarici, drugarstvu kao takvom. Drugarstvo koje spominjem u potpunosti je lišeno eventualne nostalgije i socijalnog konteksta kojima smo tu riječ opteretili. Nije ga moguće zamijeniti "druženjem" ili "prijateljstvom", a u neizvjesnosti vremena u kojem smo se zatekli bit će zanimljivo vidjeti koja će značenja tek poprimiti.
Nadalje, neka ovo bude ljubavno pismo Londonu kao gradu usamljenih duša – nanovo se dvoumim je li onaj tko ga je time oslovio u stvari bio bezrazložno patetičan.
Setting ovog pisma je "Spiritland", koncept restoran/bar koji je svoj značaj izgradio apelirajući ne samo na važnost glazbe koja se sluša, već i na kvalitetu zvuka koju izvor glazbe proizvodi. Come home to music – poziv je koji upućuje gostima svojih triju venuea: bar u Royal Festival Hallu (Southbank Center), bar + radijski studio na King's Crossu te dućan na, najskupljem, Mayfairu. Barovi su opremljeni english-made sound sistemima manufakture Living Voice.
Menu, navodno, nadopunjuje glazbu. Odluka da konačno posjetimo "Spiritland" donesena je pod premisom kako je, ukoliko se pandemija ispostavi fatalnom, svakako najvažnije za sobom ostaviti predložak dostojan filmskog scenarija nekog Sorrentina koji će preživjeti zarazu. "Spiritland" time postaje logična referenca na Talijane koji pjevaju na balkonima i gudače Titanika koji tone. Dvoje drugara na posljednjoj večeri u Londonu, za neko vrijeme, na večeri koja se ipak neće dogoditi jer ću požuriti u Zagreb. Ono o čemu pišem, dakle, djelomično je izmišljeno.
Anđela i ja, vrlo brzo nakon što smo postali kolege, postali smo suborci u bitci protiv Grada koji osuđuje na osamljenost. Zajedno smo učili možda najvažniju lekciju koju London može ponuditi – da je na kraju dana najvažnije biti u redu sa samim sobom. U trenutku kad treba otići spavati, svi ostali tamo su ionako udaljeni sat vremena via tube. Ironično, s obzirom na novonastale okolnosti, to će biti lekcija koju će čitava Europa biti prisiljena naučiti. Ovo pišem sam, u samoizolaciji na koju sam se obvezao po povratku. Bojim se što će sve morati naučiti oni koji samoizolaciju dijele s još nekime. Naravno, dio mene žali što neću svjedočiti udarcima koje će London trpjeti od prethodno poraženih vremena i geografije, koliko će udaljene dodatno udaljiti.
Uz Anđelu, prigrlio sam Balkan kao svoj kulturološki entitet. Balkan je ionako navodno nemoguće odrediti kao poluotok. U Zagrebu sam mislio da on prestaje Savom. Međutim, Englezima je Eastern Europe sve što nije Austrija. Možda se to sad čini nebitnim, ali Anđela i ja zajedno ćemo se čuditi koliko su Britanci i dalje opterećeni krivnjom kolonolijalizma. Ako i izumemo ekonomski kontekst robovlasništva, ostaje ideja da se sustavno raseli čitav jedan kontinent – ne ponovilo se. I tu ćemo shvatiti da smo u prednosti pred domorocima, jer dolazimo iz kutka svijeta koji od kolonijalizma u biti nije profitirao. Svađat ćemo se s kolegama koji će nas upozoravati na to kako bi se i mi, kao bijelci, trebali osjetiti krivima. Odbit ćemo, jer isti taj mindset koji generira neodgonetivu krivnju za nešto što se dogodilo prije – za mene tisuću, za nju još uvijek hiljadu – godina, trajno onemogućava da neki drugi nas dvoje apokalipsu dočekaju večerajući uz glazbu.
Na petak 13. odlučujem otići u National Theatre na "The Visit" (hr. Posjet stare dame). Damu tumači velika Lesley Manville. Odlazim svjestan kako će mi to biti posljednje kazalište za tko zna koliko. Želim vidjeti hoće li Manville ustuknuti pred kašljem u publici, ali tamo se to ne radi, ili ako se radi neprimjetno je. Međutim, tog petka koji označava početak histerije u Londonu, kazalište će mi se učiniti kao jedino mjesto na kojem ću se prestati baviti time treba li stvari početi shvaćati ozbiljno. Iz prvog reda gledajući kako Manville igra pred polu praznom dvoranom Olivier Theatrea (pritom, izvedba je rasprodana), podsjetio sam se da je veličina kazališta u tome što sve stvari svodi na isti nazivnik – Borisa Johnsona, koronu i Meghan Markle. Svi će oni, papirnati, završiti na podu podzemne, nakon što su okupirali nečiju pažnju u tranzitu od Picadilly Circusa do London Bridgea.
U Londonu će kazališta, pretpostavljam, raditi još dugo. Tamo kazalište nadilazi filantropiju i postaje biznis. Ja koji avionske karte biram prema rasporedima predstava, tužan sam što će mi proljeće u Zagrebu proći bez posjeta kazalištu.
Prije polaska pogledao sam polovicu izložbe "Masculinities" u Barbicanu. Radi se o izložbi većinski financiranoj od Calvina Kleina. Izložba okuplja radove koji rastvaraju fenomen ustanovljenog bijelog, muškog ideala. Odlazim računajući kako ću se vratiti na vrijeme da pogledam ostatak izložbe. Kako ovo pišem, to mi se čini sve manje mogućim.
Moj zadnji potez kojim se opirem pristati na to da su stvari kakvima se čine, ulaznice su za lipanjsko gostovanje "Staklene Menažerije" pariškog Odeona koju, u režiji Iva van Hovea, predvodi Isabelle Huppert. To je površno, ali mi treba. Naime, Joni Mitchell 2000. potvrđuje kako se sve vrijeme od 60-ih do tada, uvijek na kraju sjećala iluzija oblaka, iluzija ljubavi i iluzija života – umjesto oblaka, ljubavi i života samih.
Sorrentino, ako preživi pandemiju i odluči ovu zamišljenu večeru uzeti kao predložak za filmski portret vremena čija je glavna odlika strepnja, morat će pomno razmisliti koja će glazba svirati u pozadini. Znam da Anđela voli kubansku glazbu. S druge strane, meni bi trebalo na 10 godina zabraniti da slušam Ninu Simone, Ellu/Ettu/Arethu (kolektivni nazivnik za sve što označava prevrat prve u drugu polovicu 20. stoljeća i voli). Možda je to ono što mene treba naučiti karantena. Pjesme Boba Dylana, iako miljenika žena, sigurno su, makar nenamjerno, dio establishmenta bijele muške superiornosti. Takvoj izjavi trebalo bi posvetiti više vremena, ali svakome tko zna kako Dylan plasira svoj stih "Remember me to the one who lives there", meni najdraže njegove “Girl from the North Country” – znat će što mislim. I neće mu moći uzeti za zlo.
Ako Bertoluccijeve "The Dreamers" doživimo kao legitiman prikaz jednog trenutka u povijesti, onda će nam od filmova koji će nastati na temu korone sigurno duže potrajati oni koji će se baviti nošenjem s ljudskošću, a ne borbom protiv apokalipse. U dijalogu koji zamišljam da se odvio za večerom koja se, dakle, nikad nije dogodila, nas dvoje – drugari – zaključit ćemo kako je "sreća lepa samo dok se čeka", ja ću si to prevesti kao "Bilo je lakše voljeti te iz daljine".
Jedino što Sorrentino može napraviti ukoliko želi da gledatelj osjeti neizvjesnost kakvu osjećamo sada, jest do samog kraja filma tajiti gledatelju da se zapravo radi o večeri koja se nikad nije dogodila. Ne poričući važnost i ozbiljnost katastrofa koje će se dogoditi, koje si trebamo priznati da se već događaju, mogu samo još jednom skrenuti pozornost na tugu koja ostaje nakon onih stvari koje se neće dogoditi. Koje se – pod imperativom brige za kolektivnu sigurnost ili, tim gore, zbog posljedica koje će ovaj trenutak u vremenu ostaviti – neće događati.
