Određeni teoretičari i umjetnici, praktičari smatraju da Camp treba pisati velikim početnim slovom, neki govore o “Camp registru” ili “Camp okviru”. Početkom 20. stoljeća, kada se izraz Camp pojavio u engleskom jeziku, korišten je kao imenica koja se odnosila na “čovjeka s određenim stilom koji će postati uzor većini homoseksualaca tog vremena”. Mnoga pitanja o toj su estetici i dalje otvorena: je li ta estetika politična i na koji način? Je li isključivo gay / queer? Je li parodija? Je li glamur, blasfemija? Fotograf Bryce Robert Anderson i maneken Alexander Roth ljudi su čije Instagrame pratimo i volimo, a za talijanski Vogue su progovorili o identitetu i nekonformističkoj muževnosti. Prenosimo dijelove izjava koje su nas zaintrigirale.
Roth nas upozorava da Camp vuče korijene iz ˝slamanja˝ definicija spola i roda, ali i podsjeća da valja pitati 10 ljudi što je "camp" i dobit ćemo 10 različitih odgovora. ˝Znam da je Camp kad ga vidim, a redefiniranje spolova i rodova i dalje je suštinski dio njega. Camp je šaren, žestok, šaljiv, performativan i proteže, širi granice. Ponekad je to i pomalo apsurdno. ˝Sjajna stvar u Campu je ta što se, iako se malo tko može složiti oko toga što jest, malo se tko može složiti oko toga što - nije. To ostavlja puno kreativnog prostora. Ono što je campy obično dolazi od onoga što se događa u kulturi, a to se vrlo brzo mijenja, kao što znamo.˝- dodaje Roth.
Sve dok se pravila rodnog izražavanja i predstavljanja više normaliziraju i manje stigmatiziraju, postoji vjerojatnost da identitet ljudi u marginaliziranim zajednicama - i moderna kultura koja ih ohrabruje - konačno neće biti na udaru.
Fotograf Bryce Robert Anderson pak tvrdi da kad gleda ljude, uvijek ima poriv fotografirati ih kako bi oni mogli (zapravo!) izgledati: ne nužno bolje, već više maštovito, slobodnije.
˝Imam veliki OKP preko kojeg sanjam da činim sve da se ljudi osjećaju ˝najbolje˝ i usavršavaju se, ne cinično, već više u smjeru, recimo to tako – divljenja. Samo želim da ljudi spuste ramena i promijene se na jedan dan i osjete nešto novo. Ne gledam muškarca i ne mislim da mora biti ženstven ne bi li bio drugačiji, već način na koji muški plesač ili izvođač npr. izokreće ˝rubove˝ svoje seksualnosti jest tako mogu vidjeti nekoga tko je možda više muškarac ili ˝manje˝, onda kada otključa svoj odnos prema seksualnosti. Ali svaka je osoba drugačija i sposobna za beskrajno maštovite poduhvate, i to je ona lijepa stvar u ovomu poslu. Mnogo se raspravlja o rodnim stereotipima, ali za mene je to uvijek bio prirodan tok. Nikad se nisam doživljavao kroz bilo kakvu etiketu, već jednostavno, npr. na način na koji glumac ulazi u lika. Sve je to praksa i igra. Svi odlučujemo tko želimo biti. U meni su muškarac i žena i ja ih jednostavno proživljavam. Doživljavam i uvažavam.˝
