Nametnuti standardi i unificiranost kao posljedica nisu karakteristika samo ovog tzv. "suvremenog doba". Odavna je tako – ljudi kopiraju druge ljude. Kovanica postmoderne umjetnosti "Everything is a copy of a copy of a copy..." se prikladno da primijeniti i na ljudsku vrstu – uz sve inzistiranje na posebnosti, unikatnosti te visoko cijenjenoj "individualnosti" sve je jasnije da je ljudski rod osuđen na prokletstvo imitacije koje kao mehanizam još jednom potvrđuje da se ljudi suštinski najviše boje slobode. Slobode za sebe, ali i slobode drugih.
Najbolje i (radikalno) najvidljivije je to u modnoj i medijskoj industriji koje se svog partnerstva ne srame i često nekritički (neodgovorno) proizvode značenja i poruke koje onda naknadno propituju i/ili se čak ograđuju, što je rjeđi slučaj. Nazivnik je uvijek profit. Naše oduševljenje (moje prvenstveno) ljudima oslobođenim od "institucije licemjerja" ne znači da ne vidim/o i pozadinu priče, odnosno efekte te iste priče na javnost.
Recentan primjer na koji mislim je modni mogul Marc Jacobs koji transparentno progovara o svojim estetskim intervencijama na tijelu. Nije on jedini, i mnogi drugi to rade, manje ili više transparentno (ali, vrat ne laže!). Jacobs po prilici iskreno i "bez filtera" otvara i dekonstruira taj novi "mit ljepote" koji se uspostavio, a koji je posebno iritantan kod protagonista koji tvrde da su konzumenti samo organskog, prirodnog a pritom – prigodno – u samopredstavljačkom narativu izostave filere, botokse i hijaluron, stomatološke posjete koji su potpomogli toj "prirodnosti".
Usporedno, kao javna osoba kojoj je posao, između ostalog - inauguracija novih estetskih stremljenja, ovaj je dizajner također transparentno ("iskreno") odlučio promovirati veću vrijednost "umjetnog" spram "prirodnog" (iako svjesni da su oba termina društveno proizvedena i apriorno vrijednosno označena). Poručio je da je to za njega bolje i važnije, međutim – funkcija javnih osoba nije samodostatno supostojanje u javnom prostoru. Znali to ili ne, na stvari ne mijenja. Odgovornost za proizvodnju znanja, informacija i vrijednosti data je svakome tko u tom polju ima (ikakvu!) ulogu.
Odnos kulture spram tijela dotiče i naše mentalno stanje – ono se ne može odvojiti. Ako se stalno nameće ubrzani tempo i iluzija očuvanosti, mladosti i mladolikosti – naš psihološki aparat nužno postaje preopterećen i nezaštićen. Naime, nametnute estetske vrijednosti rijetko tko može zadovoljiti, pogotovo s obzirom na ekonomski aspekt života prosječnog čovjeka. Upravo ta nemogućnost zna stvoriti frustraciju, ali i još ishitrenije i opasnije praćenje "trendova" koji nužno pervertiraju i opterećuju društvene, ali i intimne interakcije.
Ukratko: strah od smrti se treba prihvatiti, jer zaobilaženje "starog izgleda" ne usporava našu smrtnost niti smrt, kao takvu. A ljepota je ionako tek i samo – dogovor, ugovor, konvencija, a sve spomenuto je naprosto promjenjivo. Također, ne moramo baš sve "dogovore" ispoštovati, zar ne? Punk is always THE answer!
