Unazad deset godina u opticaju je cijeli niz francuskih komercijalnih filmova koji djeluju po sličnom principu. Redovito se sastoje od nimalo suptilne emocije ukomponirane u ukupnu feel good energiju filma. U sličnom je tonu sniman i "U iščekivanju Bojanglesa", film u režiji Régisa Roinsarda koji ovih dana imamo priliku pogledati u kinima. Ekstravagantna ljubav Camille i Georgesa okosnica je čitave priče. Par svoju vezu započinje naglo, neočekivano i strastveno. Ta ljubav će prkositi svim konvencijama, kao i svakodnevnoj monotoniji života. Njihov brak će biti bolji od drugih, a njihovi osjećaji intenzivniji. Za njih neće vrijediti zakoni ni pravila: izbjegavat će plaćanje poreza i stanarine jer ih to opterećuje, ispisat će dijete iz škole jer se tamo uče bedastoće, a naposljetku će se čak i preseliti u dvorac.
No iako iz svega navedenog zvuči kao da je riječ o suvremenoj bajci, jedna je razlika ključna i zbog toga pomalo zamućuje ukupnu sliku o filmu. Dok bajka neutralizira, instrumentalizira ili barem ignorira emocije, ovdje su one i te kako postojane. Iako je priča o Maloj sireni tužna, nikoga u njoj ne gledamo kako tuguje; iako Crvenkapicu napadne vuk, djevojčica ne osjeća strah. U Roinsardovom filmu nije tako: glumci zaista dojmljivo portretiraju svoje emocionalne svjetove, ali iako to na prvu zvuči fantastično (i jest – ako ste plačljivi, priča će vas u nekoliko navrata ganuti do suza), ustvari je zbunjujuće.
Ta diskrepancija između realističnog i bajkovitog pristupa filmu čini ga, zapravo, beskonačnim nizom klišeja. Pogledajmo samo topose: muškarac-ženskar se zaljubi u egzotičnu plavušu. Ona ga odbija, ali on je želi osvojiti pod svaku cijenu. U tome uspijeva, i rađa se ljubav megalomanskih razmjera (Labuđa princeza!). I njihovo je dijete sinergija klišeja – natprosječno inteligentan i maštovit dječak zbog svog se čudaštva nađe na meti vršnjaka za koje je, dakako, prepametan, preposeban i preneshvatljiv. U slobodno vrijeme, dok su njegovi roditelji zaokupljeni plesom i zabavama na kojima su uvijek u centru pozornosti, on čita Prousta i druži se s odraslima.
Prepreka s kojom se savršena obitelj suočava također je omiljena tema filmske industrije; Camille svladaju duševne bolesti. Gubitak kontrole nad vlastitim umom i emocijama dovode obitelj do emocionalnog ponora, a gledatelje pred novi niz stereotipa. Pritom u prvom planu uvijek i zauvijek ostaje - ljubav. Ljubav spašava, ljubav oslobađa. Ljubav sastavljena od lijepe žene s greškom, napaćenog muškarca koji ne uspijeva u misiji da je spasi, i slatkog djeteta dovoljno mudrog da sve procesuira i bezbolno prihvati.
Moderna bajka, atipični feel good film ili neuspjela obiteljska drama – "U iščekivanju Bojanglesa" je sve to, ali i ništa od toga. Izmiče granicama žanra, ali ne nužno na dobar način. Dok pokušava odjednom zagristi previše, zapada u monotoniju "već viđenog". Kako, dakle, gledati ovaj film? Realistički? To bi bilo suviše naivno. Društveno neodgovorna obitelj koja živi u luksuzu i raskoši bez ikakvih prihoda, koja hoda po oblacima i čijoj se mašti podvrgava cijeli svijet – daleko je to od realnog. A daleko je, s druge strane, i od bajke. Izostaju (spoil alert) sretan kraj, antagonist, čarolija i moralna pouka.
Film se ipak isplati pogledati. Prije svega, smješten je u pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća što znači da ćete uživati u modi, automobilima i ulicama onoga doba, što je oku uvijek zamamno, a budi i onu nježnu, ugodnu nostalgiju. Osim toga, da su klišeji tako loši kao što danas govorimo, ne bi ni došlo do njih; ne bi ih naš ukus toliko privilegirao i ponovno tražio isto. Da, možda ih je u ovom filmu mrvicu previše, ali nije vrijedno gubljenja živaca. Jedna poštena doza tipičnog nikome nije naodmet. Malo smijeha, malo suza, malo reuspostave povjerenja u snagu nepobjedive ljubavi... Malo nade da ćemo i mi naići na smisao za koji se isplati boriti, živjeti i umrijeti.
