"Tri tisuće godina čežnje" ima sve predispozicije da bude savršen film. Prvo, traje manje od dva sata a to nam, priznajmo, svima nedostaje u ovom svijetu kojim dominiraju trosatni blockbusteri. Zatim, glavni glumački postav čine genijalna oskarovka Tilda Swinton i publici omiljen Idris Elba. Tu je i režija Georgea Millera, također oskarovca, dinamična i nježna, kreativna a planska, ona koja ne prepušta ništa sudbini, a čini da sve djeluje spontano. No najveći potencijal filma leži u ideji, odnosno samoj temi, priči razvijenoj unutar okvira koji predstavlja svojevrsni narativni arhetip, onaj s kojim smo se upoznali u "Decameronu" i "Tisuću i jednoj noći", iz kojeg se kasnije i razvila tradicija naracije u cjelovečernjim igranim filmovima.
The Djinn, glavni lik kojeg utjelovljuje Elba, djeluje poput moderne Šeherezade. Prisjetimo se, u "Tisuću i jednoj noći" radi se o djevojci koju sudbina dovodi pred gotov čin, a ona joj odgovara svojim lukavstvom: osuđena na smrt, produljuje svoj život prepričavajući intrigantne priče pred svojim "krvnikom" Šahrijarom, uvijek se zaustavljajući na najnapetijem djelu kako bi na životu ostala jedan dan dulje. I Djinnov život ovisi o pričama - ako Alithea, njegova pronalaznica, ne zaželi svoje tri želje, on nikada neće ispuniti svoju svrhu i na taj se način osloboditi. Stoga koristi upravo naraciju kao glavno sredsvo kako bi je uvjerio i nagovorio da donese ispravnu odluku.
No nije ni Alithea amater - ona je upravo stručnjakinja za priče i dobro je upoznata s njihovim zamkama i cakama. Oprezna je sa željama. Svjesna je toga da oni koji previše žele, u pričama obično nastradaju. Iako dinamičan, efektan i bombastičan trailer najavljuje brzu, pa i pomalo histeričnu dinamiku filma protkanu senzacionalističkim vizualnim efektima i konstantnim twistovima u radnji, film nije takav. Mirniji je, smisleniji i artikuliraniji - srećom! Oslanja se više na naraciju i karakterizaciju nego na efekte koji, riječima Martina Scorsesea, filmove današnjice pretvaraju u "zabavne parkove".
No, u tome leži problem i osnovna zamjerka ovom filmu, na koju se žale i kritičari i publika, a priznajem i moja malenkost. Točno ga ta mana dijeli od iskustva "savršenog filma", onog koji će vam zadržati osmijeh na licu i ostati u sjećanju kao onaj u kojem ste baš uživali. Filmu je nedostajalo dubine u razradi likova, a autori kao da se nisu mogli odlučiti žele li ulaziti u njihovu psihologiju ili ih tretirati kao plošne figure odnosno puke vršitelje radnje. Tako da se u dubine ulazilo a zatim iz njih izlazilo, pažnja se pojedincima pridavala da bi se kasnije opet zanemarila, a podjednako mnogo toga je ostalo neizrečeno i bilo potpuno suvišno. Okvir priče čini spomenuta Alithea - lik znatno manje zanimljiv od čudesnog Djinna koji zaista ima više za reći. Ali problem nije u tome, jer i Alithea ima pozadinu iz koje se može izvući snažna emocija. Ona živi osamljen život kakav je sama odabrala, dolazi s prtljagom koja je ponešto misteriozna i, zbog slojeva i slojeva obrambenih mehanizama utaborenih naokolo njene nutrine, odbija se povezati s nevinim i infantilnim dijelom sebe koji joj dozvoljava željeti, maštati i pogriješiti. Ipak, s likom gledatelj ne razvije suosjećanje, i to ne zato što redatelji i glumci nisu uspjeli u tom naumu, već kao da nauma uopće nije ni bilo.
Sve u svemu, jedno je sigurno: film je istovremeno i podcijenjen i precijenjen. Svakako ga se isplati pogledati jer vas čeka ugodnih sat i 48 minuta tijekom kojih nećete imati ni vremena ni želje misliti o čemu drugom. No da ćete nakon izlaska iz kina nastaviti kontemplirati nad onim što ste čuli i vidjeli - nećete. A zašto i biste? "Tri tisuće godina čežnje" ustvari je jedan pomirbeni list sklopljen između neprobojnih i nedokučivih art filmova i "zabavnih parkova" koji za cilj nemaju ništa do li zadržati teško zadrživu pažnju podražaja gladnih gledatelja. Definitivno nije riječ o copy-paste filmu kakvih ste stotinu već pogledali, ali istovremeno težnja za originalnošću nije natjerala redatelja da se odrekne baš svih konvencija.
