Jane Birkin objavila je svoju dnevničku knjigu i na engleskom jeziku. Prvo ju je objavila na francuskom – jer Pariz je grad u koji je otišla jako mlada i kako voli reći "zauvijek ostala". Birkin je glumica, spisateljica, glazbenica i jedna od najslavnijih ženskih torbi na svijetu - nosi njezino ime. Kako je do toga došlo? Bilo je to davne 1981. kada je ova, sada već "ikona", slučajno sjedila pored izvršnog direktora Hermésa, Jean-Louisa Dumasa. Manje od dva dana prije tog leta, Birkinin suprug Jacques Doillon navodno je namjerno pregazio njezinu torbu sa svojim automobilom. Sigurno nije mogao pretpostaviti do čega će taj "mali" incident dovesti. Kada je to ispričala Jean-Louis Dumasu, rekao je da joj - naprosto - treba torba s džepovima, s obzirom na to da su sve stvari u tom incidentu poispadale. Odgovorila mu je da će, kad Hermés ponudi jednu takvu, istu i kupiti. Ostalo je povijest. Napravio je po njezinu nespretnom skeču jednu od najprodavanijih torbi. Mit je da se dugo čeka na njih, ali nije mit da su skupe. Navodno ih Victoria Beckham ima preko sto. No, vratimo se, na Dnevnike.
Kritike nisu baš blagonaklone. Možda je tome tako i zbog vječnog eksplicitnog ili latentnog natjecanja dviju velikih kultura - britanske i francuske, možda zbog toga što je ona postala "Francuskinja". Ipak, moguće je da je tome tako i zbog ispraznog diskursa dnevničkih zapisa. Kažu, otprilike, da se puno bolje zabavljaju pisani (stvarni!) akteri nego li čitatelj, da joj segmenti jako osciliraju i da se moglo očekivati i tražiti više. To je čest problem dnevničke literature i memoarske proze. Ona ako nije spektakularna (iskrena, autentična, s puno zgodnih životnih prijelaza) je uvijek bliža rubu očaja. Ono što je pitanje jest zašto uopće postoji potreba tih određenih, redom velevažnih umjetnika i pojedinaca da tu vrstu polustrukturiranog teksta u pravilu – objave? Neki svjesniji i odgovorniji autori su takvu stvar pokušavali zabraniti, unatoč dostupnim i sačuvanim arhivima (pitanje: za koga?), ali im nije uspjelo. Umrli su. Prava na objavljivanje su dobili bliski ljudi i napravili po svom. Izvrstan primjer je Susan Sontag čiji je sin neposredno nakon njezine smrti objavio i dnevnike i svoje iskustvo njezine smrti.
Birkin je barem svjesno odlučila objaviti tu vrst teksta. Progovorila je o svojim strastima, ali i popu, popularnom – životu u Parizu. Životu s velikim glazbenikom Sergeom Gainsbourgom s kojim ima kćer, glumicu Charlotte Gainsbourg koju su proslavili von Trierovi filmovi. Imali su "lud" život – život pun alkohola, zabave, strasti, glazbe. Bili su "dramatični". Pred njim se pokušala "ubiti", bacila se u rijeku Seineu, a on je zvao, navodno, fotografe da to snime. O njemu su kružile priče da mu je higijena na niskoj razini. Navodno se kupao svaka tri mjeseca. Jane tvrdi da nije smrdio, dapače. Moramo joj vjerovati.
Jane Birkin počela je voditi dnevnik s 11 godina, s tekstovima upućenim svojoj voljenoj plišanoj igrački Munkeyu. Rođena je u Londonu; majka joj je bila glumica, a otac špijun tijekom Drugog svjetskog rata. Brige su joj u početku bile tipične tinejdžerske: škola, dječaci - ali brzo su postale sočnije: s 18 godina udala se za skladatelja Jamesa Bonda - Johna Barryja, a godinu dana kasnije, pojavila se u slavnom filmu Michelangela Antonionija.
U 20-ima se kreativno i romantično povezala s francuskim glazbenikom Sergeom Gainsbourgom. Ostvarila se u pjevanju, glumi, pisanju i kao jedna od najpoznatijih muza 20. stoljeća, a možda i šire. Sada sa 73 godine živi u Parizu sa svojim buldogom, redovito viđa kćeri Charlotte Gainsbourg i Lou Doillon, koje su i glumice i glazbenice, kao i ona. Najstarija kćer Kate Barry, fotografkinja, umrla je 2013. - i to je bol s kojom se, kako kaže, i dalje uči nositi, ako je to uopće moguće naučiti.
Munkey Diaries: 1957-1982. objavljeni su ovog mjeseca na engleskom jeziku. Naime, kada je Serge umro, davne 1991.- a djevojčice su bile još mlade – kako bi ih barem malo utješila, sahranila je i svog omiljenog plišanca. Da čuva Sergea – tako je objasnila klinkama. Obožavatelji će, sigurni smo, naći nešto zanimljivo u Dnevnicima. Makar još jedan voajerski fetiš koji je ukoričen.
