U vremenu u kojem je Instagram fotografija referentni medij, gotovo pa žanr, uvijek se valja sjetiti tko su bili proroci ovakvog umjetničkog izraza. Možda na prvu ta poveznica nije direktna, ali preuzimam rizik usporedbe i na pamet mi pada velika američka umjetnica Jenny Holzer. Nedavno se kritički oglasila u vezi Trumpova odnosa spram pandemije koji je opisala kao neodgovoran i nadrealan, a poznata je i njezina nemala podrška #MeToo pokretu.
Svojim je radovima ispisivala i izgovarala budućnost referirajući se nerijetko na konkretne političke okolnosti, razne oblike ekonomske, političke, a u određenom smislu i emocionalne, tiranije kojima smo kao pripadnici ljudske vrste svakodnevno izloženi. Upozoravala je kroz svoje aforizme, stavove, poetske zapise, reinterpretacije tuđih misli.
Američka umjetnica Jenny Holzer najpoznatija je po svojim misaonim (tekstualnim) instalacijama i kreativnoj upotrebi tehnologije. Bilo da se postavlja na oglasne ploče, majice, šalice, kondome ili u galeriju, njezin rad provocira da razmotrimo riječi i poruke koje nas okružuju u informacijskom dobu. Slavna je njezina argumentacija tog postupka: "Koristila sam jezik jer sam željela ponuditi sadržaj koji ljudi - ne nužno ljudi iz umjetnosti - mogu razumjeti".
Dakle - riječi su ključne za Holzerino djelo, bilo da su zalijepljene na zid, trepere od elektroničkog znaka ili su isklesane u granit. Redovito odražavaju ili reinterpretiraju jezik vijesti, oglašavanja i drugih poruka masovnih medija.
Holzer gradi intimniji odnos sa svojim gledateljima stvarajući umjetnost koja postoji izvan tradicionalnih umjetničkih prostora. Želi da njezin rad bude nešto što jednostavno primjetite dok prolazite kroz svoju svakodnevicu. Nju ne zanima rad koji se odmah može čitati kao umjetnost i time je sličan grafitima. Kad se umjetnost nalazi na ulici, teže ju je ignorirati.
Granica između aktivizma i umjetnosti zamagljena je u njezinom djelu. Gotovo cijela njezina umjetnost je političkog tona. Postavlja pitanja o našim ulogama u društvu i razlikama između javnog i privatnog života. Svojim izborom izjava i minimalnim načinom na koji ih predstavlja, Holzer se izvlači iz svojih umjetničkih djela. Oni više nisu osobni. To nisu njezine riječi, već zajednički glas ili više njih.
