Moja prijateljica, trenutno u ranim 30-ima, odnedavno ima novu simpatiju. Stalno ga "stalka", posjećuje njegov Instagram, Facebook i Twitter, "slini" nad njegovim fotkama i ima potrebu bez prestanka pričati o njemu. Ponekad se čak ne može koncentrirati na ono što njezin suprug govori jer sve što želi je čitati o svom crushu na netu. Njezin je dečko iz snova, naime, mladi Min Yoon-gi, poznatiji po umjetničkim imenima Suga i Agust D, član trenutno najpopularnije boy grupe na svijetu, južnokorejskog BTS-a. Moja je prijateljica, dakle, zaljubljena u K-pop zvijezdu.
Najbolje od svega je to što je ona sasvim svjesna da je njezin crush potpuno iracionalan, vjerojatno je to način da se nosi s nekim problemima koje ima, ali to ne umanjuje njezine osjećaje.
I iako nisam K-pop fan i već dugo nisam imala celebrity crush, potpuno je razumijem. Ima nešto tako umirujuće u tome da patiš za nekim nedostižnim. Gotovo nevino.
Nešto što nas vraća u taj osjećaj tinejdžerskih godina, kad je bilo društveno prihvatljivo biti neodgovoran, neopterećen, glasan i buntovan, sve bez gotovo ikakvih posljedica. A što više vrišti "tinejdžerica" od obožavanja boy benda?
Danas, kad bismo trebali biti odrasli, nekako smo shvatili da smo imali krive pretpostavke. Da, lijepo je imati svoj novac i kupiti si sve što želiš, ali istovremeno ne smiješ kupiti sve što želiš jer si to ne možeš priuštiti; jer moraš paziti na režije i stanarinu i još tisuću drugih stvari. Kad si bolestan, moraš se sam brinuti za sebe, nitko ti neće skuhati juhu. I moraš se praviti kao da ti je sve to normalno, uobičajeno, da se snalaziš.
Ali, osim našeg subjektivnog dojma da bismo trebali biti odrasli, ali nismo, čini se da i znanost to potvrđuje. Australski liječnici pod vodstvom Susan Sawyer predložili su u svom radu da se period adolescencije produži do 24. godine - dosad su tinejdžeri bili oni do 19 godina. Osim što sve kasnije postajemo "odrasli" - odnosno, sve kasnije se osamostaljujemo, ulazimo u brak, imamo djecu, itd. - i naša se tijela mijenjaju i to ne prestaje do srednjih 20-ih.
Naime, istraživanja neuroznanstvenika sa Sveučilišta Leiden pokazuju da se ljudski mozak za vrijeme adolescencije razvija drugačije nego u djetinjstvu te u tom vremenu brže i lakše učimo te smo jako osjetljivi na reakcije okoline na naše ponašanje, dakle emocionalno smo nestabilniji te smo skloniji riskantnijem ponašanju i eksperimentiranju. Takve karakteristike mladi ljudi imaju sve do barem 24. godine života, a neki i kasnije. Upravo zato mnogi misle kako bismo trebali produljiti period adolescencije.
Osim biologije, tu je i sociologija, koju smo već spomenuli. Živimo drugačije živote od onih naših roditelja, a sve to utječe i na našu emocionalnu zrelost.
Mlađe generacije još su u lošijoj poziciji što se toga tiče. Psihologinja Jean M. Twenge u tekstu za The Atlantic objasnila je kako su pametni telefoni napravili ogromnu razliku u načinu odrastanja i uopće funkcioniranja cijele generacije.
Zbog činjenice da se Z generacija ne sjeća života prije interneta i da više vremena provode na telefonima nego sa svojim vršnjacima, njihovo mentalno zdravlje je drugačije od starijih generacija, a to znači i da su emocionalno nezreliji. Jednostavno, nemaju ista iskustva kakva su prije imali tinejdžeri.
"S jedne strane, današnji tinejdžeri su fizički najsigurnija generacija. Imaju manje šanse da stradaju u prometnim nesrećama, a i ne piju alkohol kao njihovi prethodnici. Psihološki, puno su ranjiviji nego milenijalci. Depresija i samoubojstva u tinejdžera porasla su drastično od 2011. godine", kaže Twenge na temelju svojih istraživanja.
Kad smo bili mlađi, mislili smo da su ljudi od 30+ ozbiljni, jako odrasli, da znaju što rade i vrlo rijetko su nesretni.
Sad znamo da to nije tako. Premisa je: fake it till you make it! Nitko nema pojma što radi, svi smo zbunjeni, sve je čudno i nitko se ne zna nositi sa životom svaki dan. Je li to novost, je li moguće da se naši roditelji, bake i djedovi, nisu tako osjećali nego su znali točno što trebaju raditi? Ili danas samo živimo u društvu u kojem smijemo priznati - nemamo pojma što radimo, ali nadamo se najboljem!
Biti nezreo definitivno nije privlačno; sjetite se samo svih cringe trenutaka koje ste imali kad ste gledali serije poput "Girls". Nitko ne želi biti Hannah, Jessa, Shoshanna ili Marnie. Zato je ok barem se praviti da znate što radite - već ćete pokupiti usput kako to zaista treba izgledati.
