Te daleke 1998., u pratnji majke, prvi put u holivudski filmski studio Sofije Coppole ušla je plaha šesnaestogodišnja plavuša melankoličnog pogleda. Nije mogla ni slutiti da na Coppolinom radnom stolu leži scenarij za dugometražni film u kojem je njezino ime bilo upisano s uskličnikom: glavna uloga - Kirsten Dunst! Već prvi susret odredio im je zajedničku budućnost koju će mnogi poslije opisivati kao karizmatični odnos umjetnice i njezine muze. Opus koji su zajedno ostvarile nosi predznak ženskog filmskog pisma i koliko god sadržajno bio različit, protkan je njihovom sinergijom i kompatibilnim umjetničkim senzibilitetom.
Njihovu dugogodišnju suradnju američka filmska kritičarka Jesse Hassenger sažela je u sintagmu "Od djevojaštva do zrelosti". U gotovo dva desetljeća, Coppola i njezina glumačka muza Dunst međusobno su podržavale harmoničnost svojih umjetničkih senzibiliteta da bi u konačnici razvile redateljsku i glumačku osebujnost do razmjera globalne prepoznatljivosti. Zajedno su ostvarile tri filma: "The Virgin Suicides" (1999.), "Marie Antoinette" (2006.) i "The Beguiled" (2017.). Tim posljednjim potvrdile su uzajamnu filmašku vještinu i zabljesnule u očima javnosti s kanskom Zlatnom palmom u rukama. Sofia Coppola proglašena je tada najboljom redateljicom, a slavu je javno podijelila sa svojom glumačkom favoritkinjom Kirsten Dunst.
S današnjim odmakom od početaka njihove suradnje jasno se vidi da taj odnos nadilazi profesionalnu razinu. Formalno, Kirsten Dunst kao glumica jest Coppolin redateljski izbor, no ishodišni odnos ima nedvojbeno dublje značenje. Sofia Coppola izgradila je karijeru u sjeni oca, proslavljenog filmskog režisera Francisa Forda Coppole. U "Kum II" iz 1974. dodijelio joj je "sporednu ulogu" jednomjesečne bebe, da bi je potom 1990., kao maloljetnicu, umjesto slavne Winone Rayder, u "Kumu III" odabrao za patetični lik umiruće žrtve mafijaškog obračuna i time je izložio nemilosrdnoj osudi holivudskog filmskog establišmenta i kritičarskog kruga. Zbog te je uloge, naime, Sofia Coppola proglašena neperspektivnom glumicom koja stremi visinama na krilima nepotizma, svrstana među one rođene sa srebrnom žlicom u ustima za čiji uspjeh nije presudan talent, nego prezime koje nosi.
To razdoblje njezina majka Eleonora Coppola označit će kao prekretnicu u Sofijinom životu, kada se ona emancipira od kvalifikacija temeljenih na predrasudama i čini iskorak u istraživanje svojih umjetničkih talenata. Upustila se u studiranje slikarstva, fotografije i modelinga i počela tragati za vlastitom estetikom filmskog izraza.
Već je dugometražni prvijenac "Virgin Suicides" otkrio Sofijinu umjetničku samodostatnost i privukao pozornost kritičara te širokog gledateljskog kruga. Britanski The News Chronicle u travnju 2000. Sofiju Coppolu ističe kao autoricu autentičnog izričaja, koja u svijet filma unosi posve novo, sanjivo, poetično ozračje. Kao glavna uporišta njezinog redateljskog postupka spominju se visoka estetičnost vizuala te dojmljiva glumačka izvedba mlade Amerikanke Kirsten Dunst. No uspjeh filma nije bila slučajnost, nego rezultat Coppolinog istraživačkog projekta i analitičkih studija glumačkih performansi dolazećih mladih talenata. Glavnu žensku ulogu željela je dati glumici koja izgleda kao tipična američka tinejdžerica, kao "djevojka iz susjedstva", bliska po stilu života, navikama i potrebama. Ipak, takvu pristupačnu vanjštinu morala je podupirati snažna osobnost koja je u stanju interpretirati psihofizički raspon emocionalnih i dramaturških bravura.
Šesnaestogodišnja Kirsten Dunst, vitka plavuša melankoličnog pogleda, ispunjavala je sve Sofijine visoke kriterije. Osim već do tada stečenim iskustvom daleke 1998., u pratnji majke, prvi put, u holivudski filmski studio Sofije Coppole ušla je plaha šesnaestogodišnja plavuša melankoličnog pogleda. Nije mogla ni slutiti da na Coppolinom radnom stolu leži scenarij za dugometražni film u kojem je njezino ime bilo upisano s uskličnikom: glavna uloga - Kirsten Dunst! Već prvi susret odredio im je zajedničku budućnost koju će mnogi poslije opisivati kao karizmatični odnos umjetnice i njezine muze. Opus koji su zajedno ostvarile nosi predznak ženskog filmskog pisma i koliko god sadržajno bio različit, protkan je njihovom sinergijom i kompatibilnim umjetničkim senzibilitetom. Filmovima "Interview With The Vampire", "Little Women" i "Jumanji", Dunst se izgledom, karakterom i glumačkim predispozicijama savršeno uklapala u Coppolinu viziju njezina prvijenca.
Odnos redateljice i glavne glumice tijekom snimanja se produbio i stvorio okvir prijateljstva u kojem je Sofia zauzela sestrinsku, zaštitničku ulogu, a Dunst joj se s povjerenjem prepustila. Komentirajući njihov bliski odnos, Kirsten u medijima često izjavljuje: "Ona je na mene oduvijek vrlo pozitivno djelovala. Ulijevala mi je samopouzdanje i sigurnost koju sama možda nikada ne bih dosegnula." Unatoč tome što ih je od prve suradnje do idućeg zajedničkog projekta dijelilo višegodišnje razdoblje, u kojem je Dunst u "Spider Manu" učvrstila svoju glumačku prepoznatljivost, malo je vjerojatno da bi njezina karijera tekla istom zvjezdanom putanjom bez sigurne i brižne redateljske palice Sofije Coppole. Njihovi zajednički projekti imali su uspone i padove, ali u očima kritike uvijek istaknutu komponentu uigranog odnosa.
Dobar primjer je film "Marie Antoinette" iz 2006., u kojem Dunst glumi djevojački zanesen, no tragičan lik posljednje francuske carice. Ekstravagancija Coppoline režije uključila je izrazito moderniziranje glavnog lika i redateljske varijacije koje su mu pridodale punk-rock vibru te ga tako bitno udaljile od uvriježenih književnih i filmskih predložaka. Publika kao i ugledni komentatori bili su podijeljeni u svojim ocjenama, no da je film uspješno iznesen, osobito u atmosferičnom i kostimografskom smislu, nije bilo upitno. Coppola se ovdje poigrala sa svojim talentom za modu, dok je Kirsten Dunst zavidnom sigurnošću dočarala njezinu vrckavu redateljsku zamisao. "Marie Antoinette" ostala je zapamćena kao svojevrsni filmski artefakt, kao vjerodostojno raskošan kostimografski dokument tog vremena, ali s Coppolinim šanelovskim touchom.
Kirsten Dunst tek je ulazila u zrelu glumačku fazu u vrijeme kada je Sofia Coppola već slovila kao jedna od najuspješnijih američkih redateljica. "Lost In Translation" iz 2003. donio joj je Oscara za najbolji scenarij, a bila je i nominirana za najbolji film. Njezinom opusu dodjeljuju se atributi visoke estetičnosti i nenametljive obzirnosti u preferiranju ženskog pogleda na brojčano i kvalitativno uravnoteženje rodno-spolne zastupljenosti djelatnika u filmskoj industriji.
Pod takvim utjecajem ugledne mentorice Sofije Coppole, Kirsten Dunst oblikuje svoj konačni profesionalni habitus te će uz Nicole Kidman, Elle Fanning i Colina Farrella 2017. zabljesnuti u posljednjem zajedničkom projektu, "The Beguiled". Bila je to ujedno kruna njihove suradnje, koja je Coppoli donijela Zlatnu palmu u Cannesu, a Kirsten Dunst potvrdu profesionalne zrelosti. Jer glumačka virtuoznost u tumačenju uloge emotivno deprivirane žene iz vremena Američkog građanskog rata bila je miljama udaljena od njezinih početaka i spoticanja o lik heroine iz infantilnog holivudskog blockbustera "Spider Man". Kad govori o svojoj karijeri ne propušta istaknuti da u njezinom zenitu stoji velikim zlatnim slovima upisano ime najdraže joj redateljice i prijateljice Sofije Coppole.
