Drugi val popuštanja mjera krenuo je ovaj tjedan; pohrlili smo frizerima, kozmetičarkama, moguće je da ćemo uskoro moći i kod liječnika, a da nam život ne ovisi o tome (koliko znamo!). Ne, ovo nije tekst o tome kako je površno ići kod frizera nakon dva mjeseca (ili više, ovisi kad ste bili prije nego što su ih zatvorili), a nije ni kritika epidemioloških mjera i zazivanje "švedskog modela". Danas se pitamo u kakvom psihičkom stanju dočekujemo popuštanje mjera i kako su ova dva mjeseca na nas utjecala.
Kaže se da je potrebno raditi nešto 21 dan zaredom da bi to postala navika, iako neki kažu da je ipak potrebno dva ili tri puta duže od toga. Mi smo u karanteni proveli gotovo puna dva mjeseca, dakle, sasvim dovoljno da usvojimo neke nove navike.
Znate sve ono o čemu smo pričali dok su još sve mjere sprječavanja širenja zaraze koronavirusom bile na snazi? Kad smo u trgovine mogli svaki dan, ali samo od 8 do 17, kad smo se igrali frizera u kupaonici i nadali se da ćemo zadržati većinu kose na glavi te nemilice pekli kruh da ga možemo staviti na Instagram. Good times, ha?
E pa sad je sve to gotovo i sad je došlo vrijeme da u velikom stilu pokažemo kako smo postali bolje i produhovljenije osobe koje se ne zamaraju glupostima i prioriteti su im posloženi poput ormara nakon karantenskog proljetnog čišćenja.
Sad je vrijeme da pokupimo plodove svog rada na sebi - jeste li spremni? Ili vam treba još koji tjedan da se baš dovedete u red i budete najbolja verzija sebe?
Puno je priča bilo o tome kako je ovo sjajno vrijeme za baš to - da postanemo najbolji što možemo, da presložimo prioritete, odlučimo što želimo u životu, na što se fokusirati, počistimo listu prijatelja, konačno počnemo zdravo jesti i budemo bolje osobe.
Pa iskreno, nije baš tako teško "posložiti prioritete" kad nemate ništa drugo za raditi. Hoće li ti prioriteti ostati posloženi i kad budete imali svu drugu zabavu sa strane, kao prije? Kad opet bude lako izgubiti se u svijetu i drugima, kad danas posloženi ormar i kristalno čisti stan ponovno budu u kaosu svakodnevnog života?
Kriza i karantena, nama u Zagrebu i potres, natjerali su nas da se bojimo, ali i da se probudi nada za neki bolji život, restart neke vrste za cijeli svijet, za sustav u kojem živimo. Međutim, jesmo li u tome zaboravili da to ovisi o nama, ni o kome drugome?
Nijedna kriza sama po sebi nikoga nije promijenila ni na bolje ni na gore. Uvijek je to unutarnja želja i volja; nikad nećete prestati pušiti jer vam je netko rekao da je to jako skupa i iznimno štetna navika. To ste oduvijek znali. Razlog i trenutak bit će samo vaš - vi ćete odlučiti da je dosta.
Tako je i za navike možda potrebno raditi nešto minimalno 21 dan zaredom, ali da bi ona dugoročno opstala, trebamo odlučiti da ćemo se toga i držati. I nije tako lako kako se čini prema svim tim Instagram postovima koje viđamo.
Okolnosti su se promijenile i svijet kojeg ćemo zateći izvan svojih domova nije onaj kojeg smo ostavili prije dva mjeseca. Stvari i akcije koje ste planirali prije pola godine sad su upitne - ekonomska kriza udarit će nas tek kad se koliko-toliko vratimo u "normalu", odnosno tek tad ćemo osjetiti prve posljedice.
Ono što smo zamislili možda će biti teže ostvariti nego što smo očekivali. Možda ćemo ponovno morati presložiti prioritete, prilagoditi ih stvarnom svijetu i našim novim mogućnostima. To je, uostalom, ono što je konstanta u našim životima, samo je inače puno manje dramatično i možda manje svjesno nego sada.
Zanimljivo je bilo pratiti i oduševljenje ljudi činjenicom da se priroda oporavlja u ovoj karanteni. Ni to se nije dogodilo samo od sebe nego kad smo je prestali sustavno uništavati. Jesmo li to osvijestili, da nije stvar u tome da smo odgovorni za predivne scene dupina u venecijanskom kanalu nego smo krivi za to što ih dosad nije bilo? I što mislite, koliko dugo ćemo morati čekati da se priroda vrati u stanje u kojem je bila prije?
Sve u svemu, bilo je lijepo zamišljati ljepši svijet nakon korone, sad je vrijeme da ga provedemo u djelo. Jeste li spremni?
