Grčki filozof Epiktet podučio nas je da, po prilici, postajemo ono čemu poklanjamo pažnju. Danas tu misao ne - psiholozi sretno zlorabe. Utemeljitelj američke psihologije William James negdje je potvrdio i proširio tezu: naše je iskustvo ono s čim se na kraju složimo. Ukratko – iskustvo je ono što određuje naš život. Čitajući popularni "Psychology today" inspirirao sam se za ovaj članak. Rješenja uz terapiju ima. Ipak, svakako terapiju prije svega preporučam. Ovo drugo navedeno tek su "dodaci" koji mogu pomoći. Kao ono "dodaci jelu" ipak nisu zamjena za glavni i zdravi obrok. No, dosta s poetičnim usporedbama.
Na prvi pogled ove, gore spomenute maksime čine se dovoljno izravnima i konkretnima. Ako se bavite "brigom o sebi" i njegujete svoje kreativne ideje, tada ćete biti na korak bliži životu kojemu težite. Ali ako "zalijevate korov koji neizbježno ulazi u vrt vašeg uma" - vaše tjeskobe i strahovi će rasti. I neće biti dobro. Danas živimo u podebljanoj socijalnoj i intimnoj anksioznosti. Sve stvari oko nas su se u doslovnom smislu - relativizirale, vrijeme je eksplicitno postalo relativno. Rokovi ne znače što su značili. Naučili smo se da pristajemo na puno iznenadnih okolnosti. Ne računamo olako s budućnošću, u širem smislu. Tako je uvijek bilo, samo smo zaboravili jer nije bilo nužno dijelom našeg iskustva. Gradili smo iluziju i živjeli u njoj kao da je sve ok, i da će uvijek biti bolje – odnosno da će ići ka boljemu. Danas znamo da u to nismo sigurni. Živimo pred kamerom. Živimo ispred ekrana. Velika većina, barem: postali smo virtualni izvođači svojih života. Počeli smo razmišljati o svojim intimnim scenografijama, o svjetlu koje (de)formira naše lice, puno više i svjesnije mislimo svoju reprezentaciju. Po cijele dane sjedimo i izvodimo se. Naša je koncentracija slabija, jezikom ulice: "Živci su nam tanki".
Ipak, postoji rješenje i na dohvat je ruke (a takva rješenja većina nas - obožava): brojne studije pokazale su da boravak u prirodi - čak i promatranje prirodnih krajolika (dakle: na ekranu) - može poboljšati raspoloženje, poboljšati pamćenje, vratiti nam sposobnost fokusiranja i napuniti našu kreativnu energiju.
No, osim tih mentalnih i emocionalnih blagodati, priroda zapravo može poboljšati naše fizičko zdravlje, i to ne samo vježbanjem. To kao znamo i to rado zaboravljamo. Boravak u prirodi ili promatranje nje aktivira parasimpatički živčani sustav koji pomaže u smanjenju i regulaciji stresa. Snižavanje razine stresa stvara domino efekt koji može utjecati na cijelo tijelo jačanjem imunološkog sustava i smanjenjem šansi za razne upale. Jedno je istraživanje čak otkrilo da su sudionici koji su vrijeme provodili u prirodi primijetili pad broja otkucaja srca, krvnog tlaka i proizvodnje hormona stresa u usporedbi sa sudionicima koji su to isto vrijeme provodili u urbanim sredinama.
Ova otkrića imaju dalekosežne implikacije i korisne su za razna polja znanja, npr. za urbaniste, radna mjesta, organizacije i institucije jer otkrivaju psihološke i fiziološke utjecaje prostora koje naseljavamo, u kojima bivamo. Primjerice, istraživanje restorativnih okruženja (pogotovo onih koja u svom zadatku imaju rehabilitaciju) pokazalo je da pacijenti brže ozdravljuju, imaju manje komplikacija i trebaju manje lijekova protiv bolova ako kroz prozor bolničke sobe imaju dostupan pogled s malo zelenila. Slično tome, djeca koja žive u zelenijim okruženjima mogu bolje održavati usmjerenu pažnju, odgađati zadovoljstvo i inhibirati impulse. Ako možemo iskoristiti blagodati prirodnog krajolika za iskustva očuđavanja i posljedičnog - oduševljenja, možda možemo graditi zdraviju, živahniju budućnost.
