Serija je, poznatija pod američkim nazivom "The Gilded Age", smještena na početak osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Među ostalim prikazuje sukob novih i starih generacija bogataša, i to u vrijeme industrijalizacije, ubrzanog ekonomskog rasta i prividnog poboljšanja općih životnih uvjeta. Ono što volimo kod "Pozlaćenog doba" ono je što veže i "Crazy Rich Asians", "Downtown Abby" pa i neke nove hitove koje gledamo kao što su "Tinder Swindler" i "I Am Georgina": obilje i luksuz. Gledatelja zanima kako dišu i razmišljaju bogataši, na što troše, kako se ponašaju, što im je sitnica, a što too much. Želimo voajerski zaviriti u njihovu svakodnevicu, u njihove domove, spavaće sobe, frižidere odnosno, u slučaju "Pozlaćenog doba", smočnice. U navedenoj seriji zapanjuju interijer i njegova umjetnička dekoracija, koja demonstrira lagodan život bogataša onoga doba.
Architectural digest piše kako je scenografija u "Pozlaćenom dobu" inspirirana knjigom "The Decoration of the Houses” (Dekoracija kuća) Edith Wharton. Osim što je bila spisateljica, Edith je bila i dizajnerica, a danas je ostala zapamćena kao jedna od onih zbog kojih znamo to što znamo o pozlaćenom dobu: zahvaljujući svojem "insajderu" iz visokog, aristokratskog društva, bilježila je njihove navike i običaje, ali i tendencije što se ukusa tiče.
Wharton u svojoj knjizi počinje od osnovnog pravila, ustvari poprilično logičnog za ono doba kada su bogati potencirano smatrani vrjednijima od siromašnih: ako imate novca, vaša je građanska dužnost priuštiti si najbolje što možete. Lijepa umjetnost, odnosno, istančana arhitektonska rješenja bogataša dar su za čitavo njegovo susjedstvo. S druge strane, ne treba pretjerivati: cilj nije da se bogatstvo "nabija na nos" nametljivim i agresivnim odabirima, već da se stvori dojam ukusa i elegancije. Originalnost je ono čemu treba težiti; želja da se nešto posjeduje samo zato što to ima netko drugi pogrešna je premisa. Čovjek, prema Wharton, mora kroz interijer i dekoraciju tražiti način kako da izrazi sebe i ono što je njemu svojstveno. Autorica kaže: "Što preciznije slijedimo ovu uputu, to će naše prostorije biti ljepše i ugodnije za život."
Zavjese ne smiju odvlačiti pažnju od pogleda kroz prozor, radni stol ne smije biti toliko krcat detaljima da na njega ne stane knjiga. Previše boja može stvoriti efekt "buke" koji nam smeta kada nekoliko osoba govori u isto vrijeme: manje boja znači više ugode. Vizualno se na taj način stvara efekt prostranosti, a i doprinosi se ukupnom skladu pojedinih soba. Od materijala valja posegnuti za mramorom. Mramorni podovi, mramorni zidovi i mramorne kupaonice uvijek su dobrodošli.
Jedino mjesto na kojem si je čovjek mogao slobodoumno dozvoliti neopterećenost i zaigranost su sobe za ples, odnosno za bal. U njima je pretjerati s dekoracijama čak i poželjno, jer ugođaj koji zahtijevaju ne podrazumijeva spokoj i relaksaciju, već energiju i zabavu.
Zanimljivo je iz današnje perspektive promatrati koliko se kontekstualno promijenilo značenje riječi "suptilnost" i "udobnost" u sferi interijera. Jer dok iz dvadeset i prvog stoljeća gledamo poznaju seriju, imamo osjećaj kao da je raskoš preplavila sva naša osjetila, i da ništa što vidimo nije "suptilno", "jednostavno" i "nenametljivo". Naviknuti smo na ravne plohe i već nam stolac s vitičastim naslonom ili deset centimetara debeo okvir za slike s pozlaćenjem i intarzijama znači luksuz i bogatstvo. Zanimljivo je da bi netko poput Edith Wharton isto doživio kao "skromnost" i nerazbacivanje vlastitim imetkom.
