Dok mnogi pjevači s vremenom evoluiraju i traže se u brojnim žanrovima i stilovima, Avril s novim albumom "Love Sux" kao da stoji na mjestu - no je li to nužno loše? Pa, baš i ne. Vatromet ekspresivne emocije pršti iz njenih novih pjesama i sigurno će glasno odjeknuti među mlađim generacijama koje u glazbi traže potvrdu da je u redu osjećati se ljuto, ogorčeno, izdano, a opet se nadati, iščekivati, željeti. Avril je još jednom dokazala da bijes može koegzistirati s nostalgijom, a ljubav s mržnjom.
Album se sastoji od dvanaest pjesama i iako možda nijedna nije glazbeno zahtjevna ili suviše misaona, a rijetko koja prelazi duljinu od tri minute, energičnost Avrilinog glasa koji toliko volimo dokazuje da nam je nekad potrebna i bezazlena zabava. Uživat ćemo još jednom u toposima pop kulture: u prevari, nepovjerenju, postprekidnoj boli i ranjivosti cure koja se trudi predstaviti kao nedodirljiva frajerica. No punk (a s njime i pop-punk kao njegova razvikanija inačica) i nije tu da nas potakne na duboka razmatranja već da ostavi poruku, a Avril od kad je stupila na scenu davne 2002. godine malo po malo mijenja pogled na svijet. Dokazuje da žena ne mora biti tipično nježna da bi bila žena, da je u redu biti totalno svoja, da nekad treba i opsovati, prekršiti konvencije, izraziti svoju negativnu emociju i "brijati" po svome. Ono što je nama bio "Sk8ter boi", novim generacijama će biti "Bois Lie". Avril i 20 godina nakon svog debija i dalje voli crno, nosi marte i karirane suknjice i ima dugu plavu kosu s pramenovima.
Dok ćete slušati novi album, pokušajte odagnati osjećaj blagog srama koji vas možda zapljusne dok se budete prisjećali svojih tinejdžerskih dana. Prepustite se nostalgiji i guštajte!
