Problem autanja, "izlaska iz ormara" je velik problem iz nekoliko razloga. Ljudi koji se trebaju autati boje se prihvaćanja njihove bliže sredine, obitelji, poslovnih suradnika. Taj strah, koliko god nekada bio iracionalan, ima svoje utemeljenje. Istina je da puno ljudi činjenicu homoseksualnosti njihovog bliskog prijatelja, brata, sestre, kćeri, oca, majke neće dočekati s aplauzom uz pozadinski zvuk slavne pjesme "Dancing Queen".
Unutar same LGBTIQ zajednice su također veliki prijepori. Najveći se vodi oko prisilnog autanja javnih osoba. Dio zajednice tu vrstu političke geste smatra agresijom i zloporabom koja može biti potencijalno iznimno štetna, i kojom se dakako može manipulirati. Drugi dio zajednice smatra to važnim emancipatornim postupkom, kako po onog kojeg se auta, tako i po zajednicu koja je po sebi, nerijetko, ignorantna spram očitog.
Dio te zajednice smatra da u trenutku u kojemu bi dostupnost informacija o tuđim seksualnim orijentacijama bio transparentniji bi u konačnici i sama mainstream politika spram zajednice bila otvorenija, inkluzivnija i "normaliziranija". Drugim riječima, kada bi javnost imala informaciju o orijentaciji omiljene im pjevačice, nogometaša, glumca, voditelja ili političarke, odnos spram istog bi se bitno brže detabuizirao.
Osobno sam sklon misliti da je autanje važno, svakako kao politički čin otpora opće uspostavljenoj hetero – matrici gdje se svi a priori smještaju u istu "kutiju", ali sam i svjestan svih ekonomskih i političkih implikacija tog čina. Pogotovo kada je kontekst u velikoj mjeri konzervativno i siromašno društvo, poput našeg. Posljedice su otkaz, razvod, ismijavanje, ignoriranje i drugi užasi.
U Hrvatskoj je tek nekolicina javnih osoba izašlo iz ormara – oni su uglavnom iz novinarstva i pokojih umjetničkih djelatnosti. Ipak – političari i sportaši se to rijetko ili nikako ne usuđuju. Vodeći glumci (muškarci) također. Poznati su razlozi: objektivan strah od otkazivanja suradnji, otkazivanja podrške, javno sramoćenje, ekskomuniciranje iz nekoliko zajednica. Poslovnih, privatnih, često i religijskih.
U tom je kontekstu važno spomenuti nedavnu izjavu slavnog (heteroseksualnog!) nogometaša - veznjaka Real Madrida Tonija Kroosa koji je priznao zabrinutost zbog sve većeg pritiska na sportaše i preporuka koje dobivaju oko svog možebitnog autanja, zabrinut je zbog mogućeg zlostavljanja koje mogu dobiti od pristalica "opozicije". Od onih, kojih ima i među našim vodećim nogometnim stručnjacima, a koji misle da gay muškaraca ili lezbijki (da o drugim orijentacijama i ne govorim) nema u "hrvatskom" sportu. Kroos je istaknuo također da bi svaki igrač koji se odluči izaći javno trebao imati punu podršku svog kluba i suigrača, iako strahuje da bi (kada bi se to i desilo! Zamislite!) to moglo dovesti do "uvreda ili omalovažavanja" na tribinama. Gdje kontrola ne postoji.
"Moj zdrav razum govori mi da bismo svi trebali živjeti u punoj slobodi, u to nema nikakve sumnje, ali ne znam bih li preporučio igraču da izađe iz ormara", dodao je. Naime, tvrdi nogometaš - ako ne zbog svog tima i svoje publike onda zbog opasnosti od suparničkih timova i njihovih navijača koji bi tu informaciju potencijalno gadno zlorabili. U dugim i bolnim strategijama difamacije. Lijepo je ovakvu podršku i inside informaciju dobiti od tako velikog sportaša. Ovo je znak solidarnosti, makar na prvu djelovalo kao regresivna uputa.
Recentno policijsko i partijsko autanje članova SDP-a nakon prijavljenog obiteljskog nasilja to je pitanje stavilo u fokus. Tko to smije i kada napraviti? I u čije ime? Kada ta gesta djeluje opravdano, a kada ne? Koga i do kada štitimo? Je li trenutak obiteljskog nasilja prilika i za drugi bolni proces kojemu javnost mora svjedočiti?
Valja se sjetiti notornog američkog odvjetnika Roya Cohna koji uz to što je bio opaki politički manipulator, aktivni homofob, u svoja je privatna četiri zida bio "muškarac koji se seksa s drugim muškarcima". Homoseksualnost mu, kao ni AIDS od kojeg je umro, nisu bili dio vokabulara. Taj je vokabular sebi prilagodio. U sjajnom HBO-ovom serijalu "Anđeli u Americi" izvrsno je upravo on portretiran.
Možda odgovor, vezano za ovaj stvarni i fikcijski karakter, leži u razini manipulacije i licemjerstva kojom se javna osoba koristi, sadržajem lažnog morala koji javno isporučuje? Npr. ako si javno homofoban, a privatno se seksaš s istim spolom? Ili ako si protiv abortusa, a tvoja firma prodaje kontracepcijske pilule (sjećamo li se tog primjera iz recentne političke zbilje Hrvatske?) ili ako si nacionalist, a manjinskog si podrijetla u određenoj zajednici? Ima puno analogija ovoj temi kroz čije se primjere pali alarm, i na što treba - reagirati - jezikom, umjesno, humoristično, ali edukativno. U tim situacijama te ljude treba podsjetiti iz kojeg mjesta stvarno djeluju. Slažete li se?
