Rosie Walsh, "Sve je bilo savršeno, a onda je nestao"
(ljubavni roman, s engleskoga prevela Ana Josić)
Dogodio mi se ghosting i prije no što sam znala da postoji termin za one nemoguće situacije kad muškarac vašeg života jednostavno ispari, poput duha, pa se uhvatite da ništa drugo i ne radite već čekate da vas napokon nazove. Roman Rosie Walsh pročitala sam u dahu, zapravo sam ga progutala. I pustila duhovima da ostanu duhovi.
"Sve je bilo savršeno, a onda je nestao", ljubavni je roman u kojem vam se sve čini poznatim na početku priče, no onda se, baš kao u pravim fatalnim ljubavima, sve zakomplicira. Naša heroina, naš alter ego, Sarah Mackey slučajno je upoznala Eddieja Davida i s njim provela sedam divnih dana u kući na osami, u šumi. Na kraju tjedna rastali su se s obećanjem da će se opet vidjeti jer su zaljubljeni jedno u drugo. Kad Eddie krene na davno isplaniran odmor i obeća joj da će se javiti s aerodroma, Sarah nema razloga ne vjerovati mu.
Ali Eddie ne zove. Sarah nazove njega. Zašto se ne javlja na telefon? Je li mu se što dogodilo? Prolaze sati, dani, tjedni. Sarah je sve zabrinutija. Provjerava njegov WhatsApp i Facebook – živ je! Znači, izbjegava je? Zašto? Ipak... u dubini svojega zaljubljenog srca osjeća kako za Eddiejev nestanak postoje ozbiljni razlozi. Onda otkriva da je imala pravo. Postoji razlog zašto je Eddie nestao. Zato što jedno drugome nisu rekli ono najvažnije: istinu. Prijatelji joj savjetuju da ga zaboravi, no oni ne znaju da je to nemoguće.
Priča postavlja mnoga pitanja. Što ljubav može nadjačati? Trebamo li dopustiti da nam nešto iz prošlosti, ma koliko strašno bilo, odredi život ili možemo naučiti oprostiti, zaboraviti i nastaviti živjeti? Što znači nositi breme krivnje? Kako naučiti otpustiti prošlost? I na kraju, ovaj roman pripovijeda o sreći koju donosi otvoreno srce.
Ovaj roman nije obična ljubavna priča u stilu "muškarac je sreo ženu". Rosie Walsh zna čitatelja navesti da pomisli kako zna što će se dogoditi, no onda vas zaprepasti neočekivanim obratom. "Sve je bilo savršeno, a onda je nestao" potresna je ljubavna priča s mračnom tajnom, a posvećena je svima koji su uzalud čekali telefonski poziv!
Margaret Atwood, "Alias Grace"
(povijesni krimić, s engleskoga prevela Nedeljka Paravić)
Margaret Atwood volim čitati oduvijek. Pamtim još uvijek vlastitu fasciniranost s kraja 1980-ih kada sam prvi put čitala njezinu "Sluškinjinu priču", sva u nevjerici da se i tako može pisati o ženama, o budućnosti, da književnost može biti toliko sjajna i moćna. Volim način na koji Margaret Atwood piše o ženama. O snažnim ženama u okrutnom svijetu navodne muške pameti. Piše za sve nas, i u ime svih nas. S najvećom radošću vjernog obožavatelja uvrštavam njezine knjige u svoj urednički program. Grace Marks Alias Grace je June Osborne i Šeherezada viktorijanskog doba. Demon u liku žene? Zavodnica? Ili slaba ili nevoljna žrtva? Na temelju istinite priče o jednoj od najzagonetnijih i najozloglašenijih žena iz četrdesetih godina devetnaestog stoljeća Margaret Atwood napisala je iznimno snažnu priču o seksualnosti, okrutnosti i misteriju.
Godina je 1843., Grace Marks osuđena je za sudjelovanje u ubojstvu svojeg poslodavca Thomasa Kinneara i njegove domaćice i ljubavnice Nancy Montgomery. Neki vjeruju da je Grace nedužna, drugi misle da je zla ili neuračunljiva osoba. Grace služi doživotnu kaznu i tvrdi da se ne sjeća ubojstva. Skupina reformista i spiritualista, koji za nju traže pomilovanje, uposli dr. Simona Jordana, uspješnog stručnjaka za psihičke bolesti. Liječnik sluša njezinu priču te je polako približava danu kojeg se ona ne sjeća. Što će otkriti u pokušaju da otključa njezino sjećanje? Je li Grace ikad bila neuračunljiva? Iz kojeg bi drugog razloga sluškinja odjednom napala svoje poslodavce i postala ozloglašena ubojica? Ili u priči postoje i drugi elementi koje ondašnje viktorijansko društvo nije vidjelo ili nije htjelo vidjeti? Je li Grace demon? Krvožedna zavodnica? Ili žrtva okolnosti?
Opčinjavajuća i uznemirujuća ispovijest devetnaestostoljetne Šeherezade Grace Marks čini ovu priču neuhvatljivom – istina se zacijelo negdje skriva, ali gdje? U roman je autorica uvrstila i zapise iz ondašnjih novina, dijelove pisanog Graceina priznanja te pisma stvarnih osoba, što djelu daje dokumentarističku vrijednost i životnost. Ali, autorica tu ne staje. Isprepleću se Graceine misli i sjećanja, njezine dvojbe i pitanja, oprečne reakcije okoline... Nitko ne zna pouzdano što se dogodilo.
Roman počinje u trenutku kada je Grace već godinama u zatvoru i kada, kao uzorna zatvorenica, radi kao sluškinja kod upravitelja zatvora. Dio javnosti traži da je se strože kazni, a dio za nju moli milost. U priču se upleće i liječnik Simon Jordan, stručnjak za novo područje psihičkih bolesti, koji s Grace vodi duge razgovore.
Iz razgovora s liječnikom doznajmo o Graceinoj prošlosti, o dugom i napornom putovanju iz Irske, o teškom životu s konfliktnim ocem i mlađom braćom i sestrama koje je uzdržavala... Dok priča svoju fascinantnu priču, Grace šije i spaja dijelove tkanine, baš kao što i Margaret Atwood spaja djeliće priče stvarajući posve nov, neuhvatljiv, ali zadivljujući roman u kojem do izražaja dolazi njezina mudrost, suosjećajnost i izvanredna vještina pripovijedanja. Alias Grace ima sve odlike hita i svu snagu klasika.
C. W. Gortner, Carica Romanovih
(povijesni roman, s engleskoga prevela Ana Josić)
Ima nešto u povijesnim romanima što me prikuje za priču i zbilja mi nije važno čitam li o Dori Krupićevoj ili Katarini Medici jer s najvećim čitalačkim užićem zapravo čitam o kulturi življenja jednog davno prohujalog vremena i pritom stvaram sliku same sebe (u kojoj baš uživam) kako se stegnuta u krinolinu, baš poput neke Zagorkine heroine, borim za pravdu, za ljubav i pravo na različitost, individualnost. Jedna od malobrojnih heroina povijesnog romana u čijoj koži nisam poželjela biti jest carica Marija Fjodorovna, majka posljednjega ruskog cara Nikole II. Ni raskošne palače, ni saloni Sankt Peterburga, kočije od zlata i kristala, krzno od hermelina i carska kruni Romanovih nisu me mogle dovoljno motivirati jer znam kako su Romanovi završili – bojišnice Prvoga svjetskog rata i boljševička čizma, Rasputin i revolucija, a na kraju i pad Ruskoga Carstva. Priča o moćnoj ženi Mariji Fjodorovnoj, nekoć princezi Dagmar od Danske, koja tim golemim carstvom vlada iz sjene prijestolja dirljiva je priča o carici majci koja usred revolucije pokušava spasiti obitelj. Treperila sam s njom u svakoj nevolji, a fakat ih je bilo. Romanovi su fascinacija 20. stoljeća, a čini mi se naša zatravljenost njihovom pričom i sudbinom ne jenjava ni danas. Štoviše, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, jasno nam je o kojim problemima autor nenametljivo pripovijeda. Carica Romanovih jest vjeran prikaz važnoga povijesnog razdoblja, no ova je priča i lucidno upozorenje na moguće prevrate u zemlji u kojoj su bogatstvo i spokoj vlasništvo tek šačice ljudi.
