Još od velikih hitova sedamdesetih Diane Ross, Donne Summer, Chake Khan, Glorije Gaynor i Boney M. disko je slušatelje mamio na plesni podij te prošao kroz brojne transformacije tijekom ulazaka u modu i izlazaka iz nje. Malo je tko danas uspio izbjeći globalne hitove s diskoelementima Due Lipe, Lady Gage, Kylie Minogue i drugih glazbenih izvođač(ic)a. Naposljetku, čak su i članovi čuvene ABBA-e netom izbacili nove singlove - prvi put u četrdeset godina - i novi album. Ovakav povratak žanra u vremenu obilježenom pandemijom, zatvaranjem i fizičkim distanciranjem na prvu se može činiti kontraintuitivnim. Postavlja se pitanje: zašto je disko opet u modi ako ga ne možemo ni iskusiti na podiju na koji nas on poziva?
Da bismo bolje razumjeli ovaj povratak diska u mainstream, treba sagledati kontekst u kojem je žanr nastao i postao popularan. Sedamdesete godine 20. stoljeća vežu se direktno na kontrakulturu šezdesetih, a ona je u biti bila antiratna te pozivala na zaštitu ljudskih prava i kritizirala autoritarne režime. Glazba sedamdesetih nastavlja u sličnom tonu, a u slučaju rock ‘n’ rolla i punka često dolazi do konfrontacije, otvorene kritike političkih režima, poziva se na otpor. Stvari su bile jasne - svijet je u nestabilnoj situaciji, brojne su društvene skupine marginalizirane, a politički lideri ne rade za opću dobrobit. Kako o tome progovoriti u prostoru glazbene umjetnosti? Disko je u drugoj polovini stoljeća utjecao i na vizualne umjetnosti i na glazbu, ali mu se često uskraćivala titula “ozbiljnog” žanra, kakvu su rock ‘n’ roll i punk bez problema dobili. Razlozi su za to brojni, a prvi koji se čini samorazumljivim je eskapizam diskoglazbe - nasuprot otvorenom sukobu s autoritetom, kakav je (barem nominalno) zagovarao punk, disko poziva na bijeg. Diskopodij se tako nametnuo kao utopijski prostor u kojem sve nepravde svijeta možemo zaboraviti i prepustiti se kolektivnom hedonističkom užitku u glazbi, plesu i pokretu, upoznavanju novih ljudi te dijeljenju sigurnog prostora s njima. “Epidemija ljubavi” izraz je koji se često vezao uz politiku diska: jedini odgovor na kritičnu situaciju u svijetu može biti izmišljanje nove stvarnosti, u kojoj razlike između ljudi nestaju, pa makar prividno. Jedini odgovor na mržnju može biti ljubav.
U disku, međutim, postoji i dublja politička podloga, koja je uvelike uvjetovala njegovo isključivanje iz percepcije “ozbiljnih” žanrova, uzevši u obzir da su ga definirale i popularizirale žene, članovi LGBT+ zajednice, pripadnici rasnih ili klasnih manjina te druge marginalizirane skupine. Ne samo da su marginalizirani izvođači dobili dotad neviđenu platformu za svoju umjetnost, nego su promijenili i publiku koja je tu glazbu slušala - za razliku od brojnih dotadašnjih mjesta za izlaske, prostori diskoteka u svojim su počecima bili otvoreni za sve, a ne samo za bijele heteroseksualne parove. Tako su ujedinjavali ljude različitih profila i upućivali na njihove međusobne sličnosti. Čak i na razini forme, brojni elementi vokalnih izvedbi u diskoglazbi preuzeti su iz crnačkog gospela i soula, a ritmovi koji se koriste slični su glazbenim formama popularnima u latino zajednicama sedamdesetih. Disko je usto kombinirao zvuk sintesajzera i ritam stroja s tradicionalnim instrumentima, od kojih su najvažniji svakako gudači. Disko je samom svojom formom, kao i sadržajem i izvedbom, pozivao na zajedništvo, na miješanje, na heterogenost, na supostojanje različitosti, čak i kad su se one prividno činile nespojivima. Diskopodij bio je mjesto gdje smo mogli živjeti svoje fantazije, zaboraviti brige, izgraditi samopouzdanje, upoznati novu ljubav - sve se, barem prividno, činilo mogućim. Žanr je opstao kroz cijelo 20. stoljeće, usprkos kritičarima koji bi ga dovodili u pitanje, ponajviše zbog samih izvođača, koji nisu bili sredovječni bijelci s akustičnom gitarom, a potom i zbog njegove plesne prirode i poziva na ljubav, što se često trivijaliziralo.
U 21. stoljeću, međutim, brojni su se izvođači vratili disku, što je pripomoglo da ga i kritika bolje prihvati i prizna koliko je važan za povijest glazbe. Možda je najznačajniji suvremeni primjer revitalizacije svima poznati "Confessions on a Dance Floor", Madonnin album iz 2006., najavljen singlom "Hung Up", zapamćenim upravo po tome što koristi interpolaciju iz velikog hita ABBA-e, "Gimme! Gimme! Gimme!" ("A Man after Midnight"). Madonna je zamislila "Confessions" kao svojevrsni hommage diskoklasicima, no i kao njihov suvremeni nastavak. Kako to inače biva s Madonnom, ni politički aspekt nije izostao: tijekom popratne turneje, nastupala je na golemom ostakljenom križu te kritizirala Bushevu administraciju, suvremene oblike autoritarizma, upozoravala na problem gladi u Africi te klimatsku krizu.
Prošle godine disko je dočekao cijeli val revitalizacija, a on se nastavlja i danas. Neki od prvih važnijih albuma što su uslijedili nakon proglašenja pandemije bolesti COVID-19 bili su "Future Nostalgia" Due Lipe te "What’s Your Pleasure?" Jessie Ware. Oba su albuma postigla uspjeh, i među kritičarima i komercijalno, a usto su i pokazatelji kako disko glazba zvuči danas. Uslijedili su diskoalbumi Róisín Murphy, Kylie Minogue, Carly Rae Jepsen te brojnih drugih izvođač(ic)a i postalo je sasvim jasno da je žanr opet u modi, ovaj put čak puno bliže središtu pozornosti u mainstreamu, negoli marginama na koje su ga publika i kritika često bacale kad je bio u povojima.
Samo jedan pogled na svijet danas dovoljan je da se shvati zašto smo se opet vratili imaginarnom plesnom podiju: brojni prosvjedi za jednakost kao reakcija na zločine kojima svjedočimo, jačanje totalitarnih režima i političkih pokreta s takvim tendencijama, klimatska i ekonomska kriza, rastuće nejednakosti između bogatih i siromašnih… Brojni problemi koje smo tijekom zadnje godine uglavnom pratili iza zatvorenih vrata svojih domova jer nam je prostor za zabavu, ples i upoznavanje drugih nedostupan. Suvremeni disko tako je jednako politički relevantan kao što je bio i u doba svojeg nastanka, jer disko je samo prividno eskapističan. Drugim riječima, svesti disko na čisti bijeg od turbulentne stvarnosti zapravo ignorira bitno pitanje koje on postavlja, a to je: zašto uopće želimo pobjeći, i od čega? Zašto nam je potreban bijeg, zašto nam je potrebna zabava? Prostor diskoteke tako nije samo prostor bijega, on je zapravo svojevrsna zrcalna slika stvarnosti jer njegov prividni hedonizam, sloboda i sigurnost su tu kako bi razotkrili trulež svijeta koji nas čeka kad ujutro iziđemo iz kluba. Idealizam diska i slobodna ljubav na koju poziva nisu samo iluzija, nego nešto što s lakoćom nastaje uz malo glazbe i zajedništva ljudi koji u njezinom ritmu plešu - pa je stoga i nešto što možemo stvoriti i u stvarnosti izvan diskoteka, čak i danas kad su one zatvorene. Možda su upravo zbog toga današnji hitovi tu - da pokažu kako sve što stoji iza riječi “disko” opstaje čak i kad klubova više nema i kad je svijet zatvoren, jer ljudi su i dalje tu. Samo trebaju pronaći način da se opet zbliže.
