Jude Law je odavno zarobio srca heteroseksualnih žena i homoseksualaca i ekipu svih drugih orijentacija, ne samo zbog svog enormnog glumačkog talenta i opusa koji je zaista impresivan, već i zbog izrazitog šarma, ljepote, tipične "britanske zavodljivosti", ako znamo što pod tim mislimo. Njegov međunarodni proboj dogodio se 1999. s filmom "Talentirani gospodin Ripley."
A među njegove važnije filmove u kojima je pokazao sav raskoš glumačkog talenta spadaju, po mom skromnom sudu i:
Closer
Sherlock
---
---
Enemy at the Gates
Alfie
"Gnijezdo", njegov novi (zadnji) film iz 2020. koji je kritika unisono proglasila jednim od ponajboljih filmova prošle godine nešto je što zaista vrijedi pogledati. Naime, upoznajemo bračni par - Britanca Roryja (Jude Law) i Amerikanku Allison (Carrie Coon), koji žive nedaleko od New Yorka. Vrijeme radnje je sredina osamdesetih, reaganovsko-thatcherijanska era u punom je zamahu i Rory je jedan od onih koji pokušavaju profitirati od nje. Alison se pak bavi konjima i ima školu jahanja. S njima još žive Allisonina kći iz prvog braka, Samantha i zajednički sin Benjamin. Sve izgleda idilično, lijepo i skladno, dok Rory ne predloži preseljenje u Englesku jer ga tamo navodno čekaju bolje poslovne mogućnosti, a i Allison bi, prema njegovim riječima, tamo mogla prosperirati. To je procijep u kojemu vidimo da u braku Allison i Roryja nije sve idealno jer Allison na prijedlog o preseljenju burno reagira i govori da se ne želi iznova seliti. Fotografija je zatamnjena, prigušena, "depresivna".
Dakle, uz to što zadovoljava standarde obiteljske drame, film progovara i o sukobu nacionalnih karaktera: zagušljiv, spor, britanski mentalitet koji voli tradiciju nasuprot učinkovitijem, pragmatičnijem američkom. Američki san o ekonomskom bogatstvu nasuprot klasnoj britanskoj ideji društvene mobilnosti. "U Americi svi vjeruju da mogu biti bilo što; ovdje biste se trebali zadovoljiti selom u kom ste rođeni", govori Rory svojim kolegama u Londonu. Kao transatlantski operater, nastoji spojiti to dvoje: "Upravo pravi spoj starog britanskog i novog američkog", kako to kaže njegov šef. Kako na financijskim tržištima, velik dio Roryjevog uspjeha doista se svodi na samopouzdanje i karakternu "blistavost", što ga u očima skeptičnih Britanaca čini čudnim. "Mnogo toga što kaže vjerojatno je na mjestu", kaže Law o svom liku. “Možda je dvije godine ispred svog vremena, ali činjenica je da bi vjerojatno zaradio jako puno novca. Ali rušenje tog zida ‘Ne, ovako mi to radimo’, kao što svi znamo, može biti jako, jako teško."
Law suviše dobro (pre)poznaje taj umorni, zastarjeli britanski način razmišljanja. "Sjećam se tog još iz djetinjstva, ne iz moje vlastite obitelji, već od ljudi iz moje okoline, često sam dobivao onaj užasan (britanski) savjet: "Ne umišljaj si", kaže. "Znate, to otprilike znači: nemojte biti previše entuzijastični. Možda bi vam se zapravo moglo dogoditi ono što vam se sviđa." Za njega su takve upute bile prilično stresne, priznaje. Lik kojeg igra je vrlo samoživ, ali tvrdi da mu je obitelj isključivo u fokusu. Law opisuje njegov karakter: "Rory uvijek misli da čini ispravnu stvar za svoju obitelj. On zna kako je to nemati i kako je to željeti. Uvijek se na sve može odgovoriti novim parom cipela, torbicom ili odgovarajućim autom."
Sam glumac je to naučio iz svojih prošlih, realnih životnih iskustava i može neposrednije uložiti "sirovu" emociju u lika koji također posrće zbog svojih (davnih) grešaka napravljenih u životu. Ukratko, film koji zbilja vrijedi pogledati – zbog maestralne interpretacije i zbog iluzija koje upisujemo u instituciju obitelji, treba nam preodgoj!
Ipak, zašto toliko volimo Jude Lawa? (Naravno, ako ga volite!) Osim što je jedan od nekolicine TOP svjetskih glumaca koji nisu napustili kazališne korijene, s glavnim ulogama u Hamletu i Henryju V., njegova filmska karijera nastavlja rasti, Law se pokazao kao glumac širokih opsega i supstancijalne igre koja rijetko kada omaši.
Možemo ponuditi još nekoliko (medijskih - pseudopsiholoških) razloga, naime:
Medijske/umjetničke/kritičarske reakcije ne doživljava previše osobno
U jednoj epizodi "Sex and the City" 2005. uglavila se šala na račun Lawa. Negdje prije dvije godine za The Telegraph je progovorio o tome, kako je doživio to iskustvo: "Takve su mi sitnice znale smrznuti krv u žilama." Objasnio je i što pod tim misli: "Ostao bih potpuno zaleđen i šokiran.” Današnja reakcija je drastično drugačija, tvrdi: "Je li to sve što imate za reći?" još je jedino pitanje koje bi uputio autorima inih pošalica.
Svjestan je okruženja u kojemu je – (onako) britanski, šarmantno, cinično
Law je 2011. godine za The Guardian progovorio o tome kako je često doživljavao ljude oko sebe: "Uglavnom sam bio optimist, duh mi je bio pobjednički raspoložen. I taj osjećaj sam izgubio na neko vrijeme. Ipak, osjećam kao da sam malo povratio to u posljednjih nekoliko godina, ali postojalo je dugo razdoblje mog života u kojem sam imao vrlo nisko mišljenje o ljudima općenito."
Osjeća krivnju i ne srami je se
Lawov se privatni život povremeno prelijevao po tabloidima, ne ostavljajući ga baš u najboljem svjetlu. Puno razvoda, prekida, prijevara. Danas shvaća da je to ponašanje u velikoj mjeri utjecalo i na ljude oko njega, na njegovu obitelj i privatni krug. Kad mu je 2016. u intervju za Esquire, postavljeno tipično, nelagodno, općenito pitanje: "Žalite li za nečim u svom životu?"
Law je odgovorio: "Da. Žao mi je što sam povrijedio ljude. To je užasna stvar. Ako pokušavate dobiti oprost ili razumijevanje od nekoga koga ste povrijedili ili izliječiti bol koju ste možda nanijeli, iskazati žaljenje i pravo pokajanje jako boli, ne samo onog na koga se odnosi nego i vas same. Ali žaljenje je zaista zanimljivo. To je nešto o čemu razmišljam u kontekstu onog što zovemo naučene lekcije. Na neki način, požaliti zbog nečega gotovo je slično tome da žalite zbog određene naučene lekcije u životu. A ako ste naučili svoju lekciju, to je sasvim sigurno bila dobra stvar za vas, za vaš život. Ako ste bili idiot i sj**ali mnoge stvari i ljude u svom životu, odgovaranje za te posljedice je najbolji način da nešto naučite o životu i to na kraju više ne ponavljate. To je jedini put, čini mi se. "
