Još od kad je David Chase stvorio "Obitelj Soprano", seriju koja je revolucionarizirala taj žanr, negativac kao glavni lik nije izašao iz mode. Svojim hrabrim postupkom koji je dotad bio bez presedana Chase je potaknuo ljude na ono što se do tada u Americi smatralo nezamislivim: na suosjećanje sa sociopatom. Nedugo nakon Tonyja, glave mafijaške obitelji u New Jerseyju, počeli su jedan za drugime nicati njemu slični likovi. Publika se zaljubila u doktora Housea, Donalda Drapera i Hannibala Lectera, a u posljednjem desetljeću Netflix je tu pomamu iskoristio kao inspiraciju za čitav niz dokumentaraca o sociopatima i serijskim ubojicama. Tako su gledatelji imali priliku pobliže upoznati razna notorna imena poput Night Stalkera, Unabombera, Charlesa Mansona i Teda Bundyja. Ušli su običnim ljudima u svakodnevicu putem ekrana i televizora i zaplijenili njihovu pažnju.
Dakle, u svijetu fikcije "ljubav" prema sociopatima nije nova pojava. No situacija nije tako bezazlena kada se radi o stvarnom životu. U jednoj od epizoda Netflixove doku-serije "Inside the World's Toughest Prisons" (Najstroži zatvori na svijetu) upoznajemo serijskog ubojicu Serhiya Tkacha i njegovu trideset godina mlađu ženu Elenu, koja se zaljubila u njega putem intervjua koje je čitala i gledala tijekom i nakon suđenja. Slala mu je pisma, posjećivala ga u zatvoru, naposljetku su se oženili te mu je čak i rodila dijete. Putem poznate serije "Mindhunter" (Lovac na umove) šira je publika također upoznala i Eda Kempera, takozvanog "Co-ed Killera", kojemu su žrtve primarno bile studentice i mlade žene. Za svojega je boravka u zatvoru (koji još uvijek traje) dobio gomile ljubavnih pisama obožavateljica. Očarao ih je svojim briljantnim, inteligentnim i autorefleksivnim razmatranjima.
Neizbježno je stoga postaviti pitanje: zašto "padamo" na sociopate, što nam je u njima tako primamljivo i zanimljivo? Bila pritom riječ o bezazlenom gledanju intrigantnih serija na Netflixu ili o stvarnoj emociji - očito postoji nešto u njima što je običnom čovjeku primamljivo i zazorno do te razine da interes za tu temu ne jenjava već desetljećima. Tri su najčešća razloga zašto se tako lako prepustiti čarima njihove manipulacije.
Suosjećanje
Iako obje spadaju pod istu dijagnozu - antisocijalan poremećaj ličnosti - jedna od glavnih razlika između sociopatije i psihopatije jest to što je prva stečena, a potonja naslijeđena, odnosno urođena. Sociopatom se dakle ne rađa, već se njime postaje. Razlog tome su najčešće teški oblici emocionalnog, fizičkog ili seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, u što publika često ima uvid. Tako primjerice spomenuti Ed Kemper često pred novinarima ili na suđenjima opisuje načine na koje ga je zlostavljala njegova majka. Slično se događa i u "Sopranosima": terapija na koju redovito odlazi Tony gledateljima je odličan uvid u njegovo kompleksno duševno stanje koje je takvo kakvo jest zbog razno-raznih nesretnih okolnosti. Riječ je, dakle, o savršenom plodnom tlu za nastanak empatije, a time i za uplitanje u opasnu mrežu manipulacija.
U serijama kao što su "Mad Men" (Momci s Madisona) i "Peaky Blinders" također smo vrlo dobro upoznati s traumama glavnih likova, ponajviše onima iz rata. Svi oni našu empatiju djelomično i zaslužuju, jer nijedna slika nije crno-bijela i nema pojedinca koji je isključivo dobar ili isključivo zao čitav svoj život. Ono pred čime treba biti oprezan jest granica između zdravog i potrebnog suosjećanja prema ljudima koji su prošli različite traume i potpune opčinjenosti njihovim zlodjelima u kakvu zapadaju brojni obožavatelji navedenih, ali i brojnih drugih serija. Tako Cillian Murphey, glumac koji utjelovljuje protagonista "Peaky Blindersa", u intervjuima često mora svoje fanove podsjećati na to kako Thomas Shelby baš i nije lik kojim bi trebali biti opčinjeni i na kojeg bi se trebali ugledati.
Zavist
S druge strane, dok gleda spomenute serije i dokumentarce, gledatelj je svjestan toga da iz sigurnosti vlastitog doma ulazi u svijet kaosa, bezakonja i kriminala, u svijet zabranjenog i njemu neshvatljivog. Spreman je iskusiti život na rubu, zamisliti na trenutak svijet bez pravila, srama i krivnje. Dok gledamo kako žive Varalica s Tindera ili Stringer Bell ("Žica"), lako je zavidjeti njihovom statusu, snalažljivosti i beskonačnom samopouzdanju. Oni uvijek dobiju sve što žele, voljeni su i prihvaćeni u društvu, a istovremeno i samodostatni. Ne moraju nikome ni za što odgovarati, ne guši ih savjest kad učine nešto što ne bi smjeli i nikad se nikome ne moraju ispričati. Pitamo se - zašto neki ljudi imaju pravo živjeti izvan društvenih normi, a neki ne? Još ako ih k tome zakon ne sustigne, razlozi za zavist su psihološki posve razumljivi.
Opčinjenost
I sociopati i psihopati su šarmantni, a izvor njihovog samopouzdanja je nepresušan. Bilo da je riječ o muškarcima ili ženama, takve su osobe jednostavno "alfe" - dominantni su i impresivni. Nastavno prethodnom odlomku o zavisti, nije teško "pasti" na alfu, nije mu/joj teško povjerovati, jer je čovjekova želja za priznanjem od strane autoriteta snažnija od upozorenja koje mu možda šalje podsvijest. Nije slučajnost da su likovi u takvim serijama fizički vrlo atraktivni - svi oni imaju zavodljive poglede, opušten, frajerski gard i lijepe crte lica. Uz to, sociopati izgledaju kao da znaju što rade i kao da im to sasvim dobro ide, što je još jedan od razloga za potencijalnu opčinjenost. Ako je riječ o fikcionalnim likovima, važno je napomenuti i da su ustvari bezopasni - gledatelj zna da su to samo glumci koji nisu nikoga ozlijedili i stoga nema razloga osjećati krivnju ako mu se svide.
Zaključak je, dakle, jednostavan: fikcionalne serije i filmovi takvoga sadržaja u gledatelju bude, osim navedenih, vrlo intenzivnih emocija, i pozamašnu dozu adrenalina. Služe im kao prilika da na trenutak zaborave na monotoniju svakodnevice i prepuste se proučavanju života nekoga tko živi po sasvim drugim pravilima. Štoviše, u svijetu bez pravila, koji se čitav podvrgava njima i njihovoj energiji. S druge strane, kad je riječ o dokumentarcima, naglasak je i na strahu koji tijekom ili nakon gledanja nerijetko osjećamo. On je posljedica spoznaje da je svaki od tih grozomornih sociopata nekome bio prvi susjed, kolega s posla ili bivši partner. Bio je jedan od nas. A strah je, logično, snažna pokretačka sila. Pogotovo u onoj mjeri u kojoj nam to pruža televizija: nakon kvalitetne tinjajuće doze straha, lako se dignemo s kauča i vratimo se svojim uobičajenim životima. No važno je znati dozirati, i paziti da interes ne postane opsesija...
